Velikogorička priča posvećena onima kojih više nema, a čuvamo ih u srcu

Približava se dan koji svake godine većinu nas potakne na dublja razmišljanja o prolaznosti života. Dok budemo uređivali grobove svojih dragih, mnogi će s njima možda i "razgovarati". U sebi ili naglas, kao ja. Kad pričam sa svojim ocem, tu gore na Miroševcu, obično se šalim i sarkastično komentiram svijet oko sebe, koji se prilično promijenio otkad nije s nama. Imam mu štošta za ispričati.

Često, a pogotovo me tih dana muči jedno pitanje na koje nemam dobar odgovor: zašto nismo bolji jedni prema drugima dok smo živi? Zašto živimo kao da smo besmrtni, kao da nam je vrijeme neograničeno i da ćemo uvijek imati priliku popraviti ono što smo pokvarili, reći ono što prešućujemo i biti uz ljude koji su nam važni? Pa svaki dan nam je glavni zgoditak na lutriji!!!

A koliko se toga promijeni od jednih Svih svetih do drugih... Godina prođe, a nekih ljudi s kojima smo je započeli više nema. Ostanu nam razgovori, slike, dogodovštine.. susreti i ono po čemu ćemo ih pamtiti. A od prošlih Svih svetih i naša se Gorica oprostila od ljudi koje smo godinama susretali i čija su nam imena bila dobro poznata. Neke smo poznavali osobno, druge samo iz viđenja ili po onome što su radili. Njihovim se odlaskom i dio našeg života preselio u uspomene. Zato ih se u ovoj priči želim prisjetiti kroz ono što su voljeli, stvarali i dijelili s ljudima oko sebe.

Već 18. siječnja oprostili smo se od Ivana - Ivice Potočnika, glazbenika uz kojeg su stasale generacije turopoljskih pjevača i tamburaša. Od 1977. radio je s KUD-om Ivan Mladen, današnjim Folklornim ansamblom Turopolje, zapisivao stare napjeve i pripremao glazbene obrade. Uz posao u Tamburaškom orkestru HRT-a, godinama je nalazio vremena za naše folkloraše.

Janama je pjesme prilagođavao upravo njihovim glasovima, s njima snimao i radio na albumu. Njihov prvijenac „Kad zapjeva Jana”, predstavljen u ožujku, nije dočekao. Članice ansambla govorile su koliko je truda uložio u njega, od snimanja do postprodukcije. A Danijel Skrbin, kojem je još kao dječaku dao prim u ruke, u oproštaju je napisao: „I učitelj i suradnik i stariji brat.”

U veljači je stigla vijest o smrti profesorice Snježane Pavić. U Kumičiću je predavala hrvatski jezik od 1987., a od 2008. do 2017. bila je ravnateljica škole. Kroz njezine su učionice prošle generacije Goričana. Nekadašnji učenici u međuvremenu su i sami postali roditelji, a njezino je ime ostalo vezano uz školu u kojoj je provela velik dio radnog vijeka.

Uz školske dane mnogima idu i uspomene na prve treninge, ekipe i trenere. U velikogoričkom rukometu teško je pritom zaobići Igora Panadića. S Olgom Vađon 2000. godine okupio je prve rukometašice na kurilovečkom betoncu, iz čega je nastao ŽRK Udarnik. Kad je prošle godine došao na proslavu 25 godina kluba, govorio je kako bi sve ponovio. Rekao je da se namučio, ali nije mu bilo žao.

Godine 2015. vodio je Udarnik do plasmana u Drugu ligu. Kapetanica te ekipe bila je Martina Vugrinović, koja danas trenira seniorke istoga kluba. Nekad je slušala njegove upute s klupe, a sada ona vodi igračice.

Iz goričkog je sporta u svijet krenula i Kristina Lelas Benković. Odrasla je u Kolarevoj, počela igrati košarku u Radniku, a poslije studirala i igrala na Oregon State Universityju. Slijedili su klubovi diljem svijeta i nastupi za hrvatsku reprezentaciju.

A koliko smo zapravo znali o njoj? Gorica je imala sportašicu s ozbiljnom međunarodnom karijerom, a mnogi nisu ni znali da je naša. Njezini su uspjesi ovdje prolazili tiše nego što su zaslužili. Tek su vijesti o njezinu odlasku nekim sugrađanima otkrile kamo je sve stigla cura iz Kolareve. Šteta što se za takve priče često zainteresiramo tek kad više ne možemo sjesti s osobom koja bi nam ih najbolje ispričala.

Daleko od Gorice život je nastavio i Domagoj Ferenčina, o čijoj je smrti u rujnu stigla vijest iz Norveške. Odrastao je u Kurilovcu i još kao tinejdžer zaigrao za prvu momčad Gorice. U sezoni 2015./16. zabio je 253 pogotka i bio najbolji strijelac Premijer lige. U Norveškoj se oženio i postao otac dvoje djece. Teško je uz tu dob i obitelj koju je ostavio iza sebe dalje govoriti o sportskim rezultatima.

Krunoslav Kruno Zaloker u Radniku je bio trener prve momčadi i direktor omladinske škole. Uz njegove se godine rada vežu generacije mladih nogometaša kojima je prenosio ono što je i sam naučio kao igrač.

U Kurilovcu su se još prošlog studenoga oprostili od Vladimira Vlade Barbarića Baje. Iz kluba su se prisjetili njegova voleja protiv Trešnjevke, jednog od golova koji su ostali u klupskim pričama. Zahvalili su mu za svaku odigranu minutu, svaki gol, ali i svaku „bedastoću” zbog koje su ga pamtili i voljeli. U tom je oproštaju bilo i mjesta za osmijeh.

Uz Udarnik, Radnik i HNK Goricu više je od četvrt stoljeća bio vezan Darko Blažinčić. Godinama je radio kao tehnički direktor Gorice, a iz kluba su u oproštaju pisali o čovjeku koji je znao svaki kutak, svaki teren i svaki problem koji je trebalo riješiti. Pamte ga ondje od ranoga jutra do kasnih večernjih sati. I po onom njegovom poznatom: „da će se nekako već riješiti”.

U Mraclinu je svoje mjesto uz teren imao Stjepan Rogina Das. Počeo je kao junior i vratar, igrao i na drugim pozicijama, poslije trenirao mlađe uzraste i seniore. Kada više nije igrao, ostao je uz klub kao navijač. Dok mu je zdravlje dopuštalo, domaće je utakmice gledao s prijateljima iz male navijačke kabine na sjevernoj strani Nove Grabe.

Poznavali su ga i mraclinski folkloraši i vatrogasci. Kad su se od njega oprostili članovi KUD-a Dučec, uz godine provedene u društvu spomenuli su i njegovu kotlovinu. Rado ju je pripremao za prijatelje i sumještane, s posebnim guštom.

Od svojih su se kolega opraštali i kurilovečki i vukovinski vatrogasci. Siniša Šafranić u DVD Kurilovec učlanio se 2001. godine.

Bio je vatrogasni dočasnik, član Nadzornog odbora i nositelj spomenice za dvadeset godina članstva. U Vukovini su izgubili Franju Vugrića, koji je desetljećima sudjelovao u radu društva. Njegovi su kolege posebno spomenuli koliko je znanja i iskustva prenio mlađim vatrogascima.
A neke ćemo od ljudi kojih se prisjećamo i dalje slušati.

Hrvoje Galeković Bibi iz Mraclina svirao je bubnjeve u Hobu, Plavoj travi zaborava, Gazdama, Paganini bandu, a posljednjih godina u JMT Selectionu. Još 1974. s Hobom je nastupio na Boom festivalu u Ljubljani. Iza njega su desetljeća sviranja i snimke na kojima ga možemo ponovno čuti. Možda smo ga slušali i ne znajući tko je za bubnjevima.

Svaki od ovih ljudi ostavio je nešto po čemu ćemo ga pamtiti. Nekoga smo slušali, od nekoga učili, s nekim dijelili posao ili slobodno vrijeme. A njihovim najbližima nedostajat će i sve ono što o njima nikada nije pisalo u novinama.

Mi i dalje imamo ono svoje „budemo”. Budemo se našli, budemo popili kavu, budemo nazvali kad prođe gužva. Odgađamo jer računamo da imamo vremena, a onda neke od tih dogovora više nemamo s kim ostvariti. Ostane nam i ponešto što smo htjeli reći, ali smo mislili da će biti prilike.

Zašto ne bismo ljudima češće rekli koliko nam znače? Možda netko i ne zna koliko nam je pomogao ili koliko nam njegovo društvo uljepša dan. Lijepo je to čuti, a još ljepše osjetiti da netko za nas ima vremena i razumijevanja. Zato bih voljela da nas ova prisjećanja potaknu i na onu dugo dogovaranu kavu, na poziv ili razgovor koji odgađamo. Da se malo više potrudimo jedni oko drugih dok smo još tu.

Svima kojih više nema, a čuvamo ih u srcu.. Počivali u miru.