INTERVJU KATJA MATKOVIĆ MIKULČIĆ: 'Tko život posveti kulturi, njegovo stvaralaštvo nikad ne prestaje'

Onaj tko cijeli život radi u kulturi, voli je i istinski je doživljava kao jednu sveobuhvatnu djelatnost taj ne zna za ograničenja, već nastavlja svoj rad, možemo reći i doživotno – živi za kulturu i pokreće ga njezino bogatstvo. Upravo tako i za dugogodišnju ravnateljicu Gradske knjižnice Velika Gorica, Katju Matković Mikulčić, mirovina u koju ovih dana odlazi, nakon punih 40 godina predanosti kulturnom radu, ne znači kraj, već nastavak jednog životnog puta kojim je odabrala ići. Oslobođena stege ravnateljskih obaveza koje su je, priznaje nam, nekada i sputavale birokracijom, pred njom su novi izazovi, a iza nje životno iskustvo i bogat opus djela kojima je oplemenila kulturu našeg Turopolja. O životu i djelima koja polako iza sebe ostavlja, o željama i planovima za dane pred njom kao i novim životnim ulogama u kojima će se naći, otkrila je u razgovoru za VGdanas.

Dočekuje nas na svom radnom mjestu dan prije službenog odlaska u mirovinu, vedra, nasmijana, spremna da se nakon četiri desetljeća rada upusti u novu avanturu zvanu mirovina. Već na početku razgovora prekida nas dostavljač buketa cvijeća koje joj šalju čestitari iz knjižnice u Karlovcu, a preko sedamdeset e-mailova čestitki i zahvala stiglo je do tada na njezino računalo. Jer brojna su poznanstva i suradnje koje je za svog radnog vijeka ostvarila Katja Matković Mikulčić, no odlazak u zasluženu mirovinu za nju nikako nije kraj.

-Što mirovina znači za mene? Pa, netko tko je u kulturi otkad zna za sebe i dalje će raditi na nekim stvarima u nekim oblicima, imati vremena za neke druge obaveze, zanimacije koje nije imao do sada tako da vam ne mogu definirati taj osjećaj. Ovdje sam toliko dugo i srasla s ovom ustanovom, no moja vezanost za knjigu je otkad znam za sebe-kaže nam za početak naša sugovornica.

Knjižnicom trčkarala od malih nogu

Malo mjesto Vrbanj koje se nalazi na sredini otoka Hvara i koje je dalo nekoliko značajnih ljudi poput vođe hvarske bune Matije Ivanića, pjesnika Pere Ljubića, književnika Ante Tresić Pavičića, slikara Jakova Bratanića i druge, spletom okolnosti Turopolju je poslalo Katju Matković Mikulčić, istaknutu djelatnicu u kulturi, dugogodišnju ravnateljicu Gradske knjižnice Velika Gorica. Upravo su je korijeni odredili u životnom pozivu, a samu ljubav prema knjižnici, otkriva nam, usadio joj je njezin otac koji je bio voditelj jedne seoske knjižnice.

-Od najranijih dana svoga djetinjstva trčkarala sam po toj maloj knjižnici i stalno bila okružena knjigama. Tako da je ta ljubav u mene usađena od najranijih dana-priča nam Katja. Put ju je kasnije doveo u Zagreb na studij na Fakultetu političkih nauka, ondje je diplomirala, u Zagrebu se i zaposlila, a slijedom životnih okolnosti dolazi u Veliku Goricu koja joj postaje novi dom.

-Ovdje sam provela puno više godina nego na svom rodnom otoku, tu sam zavoljela turopoljski kraj i upoznala ga uzduž i poprijeko, stekla puno dobrih prijatelja, suradnika, kolega i sve me je to odredilo. Smatram da je veliko bogatstvo imati dva zavičaja. Onaj u kojem si se rodio, iz kojeg ne možeš nikako izaći jer su to tvoji korijeni, ali i onaj u kojem si se poslije usadio-kaže nam.

Od hvarske masline do turopoljskog hrasta

No Turopolje za Katju nije bilo samo mjesto stanovanja, dom koji je ovdje počela graditi, željela ga je istinski upoznati kroz njegove ljude, običaje, tradiciju, znamenite pojedince, kroz njegovu bogatu povijest. Spoj kulture i baštine privlačio ju je da čita, gleda i piše o Turopolju.

-Još davno kao dijete na jednom sam natječaju, koji je organizirao dječji časopis Modra lasta, dobila nagradu za priču „Na kamenu prošlosti“ u kojoj sam ispričala priču o svome mjestu. Bila je to značajna i poticajna nagrada za mene. Oduvijek sam naginjala spoju kulture i baštine. Dolaskom u Turopolje počela sam istraživati ovaj kraj prisustvujući brojnim događajima koji su ovdje imali ukorijenjenu tradiciju od jurjevskih svečanosti, različitih običaja koje su njegovala kulturno-umjetnička društva, osluškujući lokalno stanovništvo, čuvare baštine i surađujući s Turističkom zajednicom. Sve me to na neki način određivalo i motiviralo da neke stvari i zabilježim jer sam uočila da takvih knjiga nedostaje-prisjeća se Katja koja je cijelo razdoblje rada u goričkoj knjižnici posvetila i formiranju Zavičajne zbirke u kojoj se našla pisana materijalna baština koja svjedoči o ovom kraju.

Knjižnica je živi organizam

U Gradskoj knjižnici Velika Gorica Katja Matković Mikulčić radila je 29 godina, od toga 17 godina kao ravnateljica. U trideset i tri registratora pohranjene su sve akcije, aktivnosti koje je knjižnica kroz to razdoblje inicirala i realizirala. Brojne tribine, susreti, predavanja, izložbe, likovni natječaji, simpoziji, glazbeni susreti obilježili su razdoblje rada u knjižnici koju njezina bivša ravnateljica naziva živim organizmom, a ne tek mjestom posudbe knjiga.

 -Naša je knjižnica, kao najstarija kulturna ustanova u Turopolju, baštinik pisanih tragova na ovom području od najstarijih vremena do danas. Kroz svoju djelatnost knjižnica je prezentirala dio te baštine nastojeći ljudima posvijestiti kraj, događaje i važne ljude iz prošlosti koji su tu djelovali-kaže nam naša sugovornica.

Turopoljski leksikon – kruna rada

Ponosna je na organizaciju znanstvenog skupa o Jurju Habdeliću, jednom od najučenijih Turopoljaca, povodom kojeg je Knjižnica nakon 400 godina od prvog izdanja tiskala pretisak njegova djela „Zerczalo Marianzko“, projekt na kojemu mogu pozavidjeti i puno veće ustanove. Tu je i monografija Grada Velike Gorice nastala u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem, djelo „Hrast – drvo Turopolja“, „Obitelj Šenoa i Turopolje“ i dr., a kao krunu svoga rada Katja ističe „Turopoljski leksikon“ – kapitalno djelo o Turopolju, enciklopediju našeg kraja izdanu prošle godine u kojoj je ona jedna od urednica.

-Zahvalna sam i ponosna što mi je pružena prilika da s Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža mogu raditi na tom projektu koji je uključio više od 60 suradnika koji su obradili sve segmente života, djelovanja, stvaranja umjetnosti, politike, crkvene baštine, graditeljske baštine, arheologije od najstarijih vremena do danas i mislim da je to moj dar kraju koji mi je puno toga dao-govori Katja.

A sva djela kojih je autorica teško je pobrojati. Konačnu brojku ni sama ne zna. U bogatom opusu njezina stvaralaštva nalaze se književna djela zavičajne tematike, dječje književnosti, monografije, stručni radovi, članci, istraživački radovi, recenzije knjiga, predgovori za knjige i slikovnice, tekstovi za kataloge... Radovi su joj objavljivani i u inozemstvu. Tko god ju je zvao da nešto napiše, istraži, Katja se bez zadrške odazivala, pomagala, surađivala.

-Bilo je to zato što mislim da pisana riječ ima silnu moć. I kad-tad će to što se napiše nekome pomoći, ukazati na baštinu ili vrednotu. Gorica je mala i nema tu puno ustanova, ali sam uvijek nastojala povezivati ljude-rekla nam je Katja.

Njezin svestrani rad na širem aspektu kulture doprinio je da se istakne i izvan Velike Gorice. Bila je predsjednica Zagrebačkoga knjižničarskog društva, potpredsjednica Hrvatskoga knjižničarskog društva, a njezina karizmatičnost i osobine dobrog vođe motivirale su ju za rad u strukovnim udruženjima koja prate dostignuća na području knjižničarstva, vrednuju ih i nastoje to prenijeti u svoje sredine kroz organiziranje seminara, savjetovanja, radionica i predavanja.

-Iznimno sam ponosna što imamo najveći fond među knjižnicama Zagrebačke županije-kaže Katja koja je i danas, zahvaljujući velikom poznavanju i ljubavi prema knjizi, savjetnica ministrice kulture za nabavu i otkup knjiga.

Dobitnica je i nagrade Grada Velike Gorice 2019. godine, dok je Gradska knjižnica za vrijeme njezina mandata također dobila nagradu Grada 2007. godine. 2020. godine, u jeku pandemije, Katji je pristiglo još jedno priznanje, i to ono na nacionalnoj razini. Dodijeljena joj je Kukuljevićeva povelja – najveća strukovna nagrada koju dodjeljuje Hrvatsko knjižničarsko društvo.

-Na to sam jako ponosna jer je to nacionalna nagrada. Nikad nisam odbijala pomoći ljudima, dijelila sam savjete, upućivala prema nekim drugim instancama kako da riješe probleme. To me isto ispunjavalo zadovoljstvom-rekla nam je Katja.

Digitalno doba – izazov za knjigu i knjižnicu

No kroz cijeli radni vijek u knjižnici i na njezinom čelu nije uvijek bilo laganih trenutaka. Moderno doba novih tehnologija donijelo je nove izazove kako za knjigu tako i za knjižničnu djelatnost, no Katja nam govori kako se tehnološki napredak treba iskoristiti na način da olakša posao, a s druge strane, vjeruje, da klasična, papirnata, ukoričena knjiga nikad neće nestati i izgubiti svoju vrijednost.

-Tehnologija napreduje i ona je nama knjižničarima olakšala posao, prvenstveno kod pretraživanja velikog fonda koji naša knjižnica posjeduje. I u pandemiji nam je pripomogla tehnologija jer smo neke stvari snimali i stavljali na različite kanale, mrežne stranice i tako bili povezani s našim korisnicima. Ja vjerujem u budućnost knjige, nema veze u kojoj formi ona bila, elektronička ili u pisanom obliku. Ono što me učvršćuje u toj tezi je da u Americi koja prednjači u novoj tehnologiji nije porastao broj elektroničkih knjiga u odnosu na tiskane, što znači da ljudi još uvijek vole knjigu u starom obliku, korice, šuštanje lista papira koje ti knjiga može pružiti. Ne mogu prorokovati što će biti, mlađi se okreću novoj tehnologiji koja je njima brža i atraktivnija, ali trust mozgova u Silicijskoj dolini svojoj djeci ne dozvoljava korištenje tehnologija, nego naglasak stavlja na knjigu koja ih uči promišljanju-rekla je Katja i dodala:

-Najčitanija i najprevođenija knjiga na svijetu je Biblija i kad je čitate sve što se danas događa u svijetu, u obitelji, u politici, sve je u biblijskim prispodobama rečeno, samo mi ne znamo čitati. Ne znamo čitati između redaka i ne znamo promišljati o tome.

U zemljama zapadne Europe grade se nove, suvremene, moderne knjižnice koje korisnicima postaju treći dom gdje oni mogu čitati, istraživati, družiti se, upoznavati povijest, kulturu, povezivati se sa svijetom, a postaju i mjesta kulturnih događanja od koncerata, izložbi, promocija knjiga... To želi i velikogoričkoj knjižnici.

Knjižnicu treba prilagoditi novim standardima

-Knjižnice danas postaju multimedijalni centri, samo za to treba imati prostora, osmišljenog po novim standardima knjižničarstva. Velikogorička knjižnica djeluje ispod svih standarda knjižničarstva. Da imamo prostora prilagođenog novim standardima i novoj tehnologiji, mi bismo još daleko bolje radili-kaže nam Katja.

- Unatoč tome, velikogorička knjižnica puno je postigla u posljednjih tridesetak godina. Treba raditi na svijesti da se knjižnica prepozna kao ustanova bez koje grad ne može biti grad- kaže Katja. Jedan od projekata koji je pokrenula, a za koji joj je žao što nije zaživio je bibliobus ili bibliokombi koji bi obilazio udaljenija velikogorička naselja i knjigu približavao djeci i ljudima ruralnih područja.

- S knjigom nekad dođe i književnik, nekad i glumac i to je nešto što Gorica mora prepoznati da bi dizala kulturni standard rubnih područja. To je moja neostvarena želja i nadam se da će jednog dana zaživjeti i da će nove generacije na tome raditi, ako osnivači prepoznaju potrebu za time-kazala je.

Obiteljski život: „Mama, jel ti više voliš tu „Maslinu“ ili mene?“

Katja Matković Mikulčić nalazi se u biografskoj enciklopediji vodećih žena i muškaraca Hrvatske, Who is who u Hrvatskoj, iz 2013. godine u koju je uvrštena zbog svestranosti, prisutnosti u kulturi i rada u brojnim tijelima i institucijama, ne samo u velikogoričkoj knjižnici. Velik je broj ljudi s kojima je ostvarila suradnju.

Pitamo je, stoga, je li patio neki drugi aspekt njezina života, onaj privatni, obiteljski, majčinski. No i to je, kaže nam, uspijevala uspješno uskladiti.

-Kad sam se pripremala za svoju prvu knjigu, a to je bila „Priče o maslini“, provjeravala sam puno priča, običaja, vjerovanja o tome, jer sam zamislila to kao kratku knjigu sažetih tekstova koje je puno teže napisati od neke duže forme. U to vrijeme još nije bilo mobitela i ja sam previše bila na telefonu, kontaktirala brojne sugovornike te se vječito spominjala ta maslina. Moja kći Nika je bila jako mala tada i upitala me: Pa jel ti voliš više tu „Maslinu“ ili mene?-ispričala nam je Katja dodavši kako se u tom trenutku života zamislila, no svojoj je kćeri posvećivala puno ljubavi i pažnje, čitala joj, a ona danas nastavlja majčinim stopama te je uspješna knjižničarka u Knjižnicama grada Zagreba.

Kad posao malo stavi sa strane, naša sugovornica obožava slušati glazbu, posjećivati koncerte i kazališne predstave što joj u doba pandemije nedostaje, a jako voli putovati. Istaknula je i prošlogodišnje putovanje u Rim kao pratnja Gradskom zboru Franjo pl. Lučić. Ondje je papi Franji predala svoju priču „Maslina iz Buenos Airesa“ i za to primila posebnu zahvalu.

-Silno sam bila ponosna jer je to jedna iseljenička priča, a kako je on iz Argentine tako se dogodio splet dobrih okolnosti i to je jedna od ljepših stvari koje mi je pružilo knjižničarstvo i moje pisanje-rekla nam je. Naravno da puno čita, a jedan od najdražih autora joj je mađarski pisac Sándor Márai.

„Veseli me što ću postati baka“

Svoju ljubav prema knjigama i stvaralaštvu nastavit će njegovati i u mirovini. Na nekoliko knjiga već radi, a plan joj je i posložiti arhivu svojih radova što zbog radnih obaveza nije stigla ranije. Druženje s dragim ljudima sada će češće dolaziti na red, a Katja nam otkriva i da će uskoro postati baka čemu se najviše veseli.

-Planiram se sada družiti s dragim ljudima koje smo možda malo zanemarili u ovom mom životnom tempu, možda će se ukazati i koje putovanje i ono što me iznimno veseli je da ću uskoro postati baka. Nedavno sam gledala intervju s našim voditeljem zvjezdarnice u Višnjanu u Istri, Koradom Korlevićem kojeg su pitali što će spasiti ovaj svijet? A on je kazao: djeca i sjeme. Mislim da je ono što vrijedi raditi ulagati u djecu na svim aspektima, pa ću tako reći da i naš Dječji odjel zdušno radi i radit će na tome da djeci usadi ljubav prema knjizi od najranijih dana-kazala nam je Katja.

Hvar ili Turopolje?

Više će vremena provoditi i na rodnom Hvaru odakle crpi inspiraciju za svoja djela, a jedno od njih bit će knjiga o rodnom Vrbanju. Godinama je skupljala građu za to djelo, bilježila i fotografirala, te će to na neki način, kaže nam, biti vraćanje duga rodnom zavičaju. Na pitanje Vrbanj ili Velika Gorica, Hvar ili Turopolje, ostajemo bez odgovora.

-Ne, ne mogu na to odgovoriti. Puno mi je pružio i jedan i drugi zavičaj. Ja sam Mediteranka u duši s mjestom prebivališta u Turopolju. No to se dobro spojilo, taj moj mediteranski temperament i duh Turopolja-kaže nam ova velikogorička Hvaranka.

„Suradnicima veliko HVALA“

Zahvalna je djelatnicima, suradnicima, institucijama s kojima je surađivala, Gradu Velikoj Gorici, Zagrebačkoj županiji i Ministarstvu kulture koji su podupirali rad Gradske knjižnice kroz sve ove godine, a nada se da će se takva lijepa suradnja nastaviti i s njezinim nasljednicima. Kaže nam kako knjižnicu ostavlja mladim generacijama, prepunim ideja koje gaje žar za knjigu i knjižničnu djelatnost. Poručuje im da u moru novih tehnologija nikada ne izgube povezanost između ljudi i ustanove koju predstavljaju.

-Treba zadržati jedan balans između ljudskosti i tehnologije jer narodne knjižnice su okrenute puku, narodu. Ne smijemo izgubiti tu povezanost ni plemenitost koju kroz svoju misiju moramo širiti. Moramo pružati ljudima informacije i to svima, od najmanjih do najstarijih, preporučiti im dobru knjigu jer knjiga je lijek za sve-poručila je svojim knjižničarima i uputila im zahvalu:

-Zahvalila bih svojem timu u knjižnici s kojim sam surađivala proteklih godina jer je knjižnica jedan timski rad. Za realiziranje lijepih velikih projekata i akcija uvijek trebaš pomoć ljudi. Također bih zahvalila suradnicima iz Gorice, Zagreba, ali i šire koje je život nanio na moj put i od kojih sam učila otkrivati nove svjetove-rekla je naša sugovornica.

Katji Matković Mikulčić koja je na čelu vodeće kulturne institucije u Gradu, Gradske knjižnice Velika Gorica, za cijeli naš turopoljski kraj učinila mnogo posvetivši svoj život kulturi i očuvanju bogate baštine na koju smo ponosni, želimo mirne i vedre umirovljeničke dane u kojima će se, kako i sama kaže, naći vremena i za nova djela.