U hrabrom vatrogascu koji je tri desetljeća štitio živote i imovinu svojih sugrađana sada kuca nježno žensko srce: „Počeo sam raditi stvari koje nikad nisam radio“

Početkom godine pisali smo o Zlatku Kordiću koji dobio novo srce i priliku za život. Nakon mjeseci oporavka odlučili smo ponovno porazgovarati s našim sugrađaninom. Da podsjetimo, Zlatko je 8. siječnja ove godine operiran i nalazio se u grupi od šest pacijenata na kojima je u jednom danu izvršena transplantacija, a taj dan ostat će upamćen i po tome što su jednom pacijentu u jednom zahvatu transplantirani srce i jetra.

Vedri vatrogasac nam kaže da redovito ide na kontrole i jedanput mjesečno rade mu biopsiju. Kako kaže ima dobar tek, može se kretati i dobro spava pa je situacija puno bolje nego prije transplantacije. No, najveći mu problem predstavlja ogromna količina lijekova koje svaki dan mora popiti.

- Kad se probudim popijem devet tableta, zatim još šest u 10 sati, u podne moram popiti još tri, u 18 sati sedam i navečer u 22 sati još sedam komada. Tako svaki dan. Ja kad dođem u ljekarnu mene je sram. Zadnji put je iza mene bio neki deda sa štapom i kaže mi: „Sinek kaj ti to za celu općinu uzimaš. Ti se dobro držiš za nekog tko je smrtno bolestan.“ Najsmješnije je kad donesem recept a ljekarnica ode iza po lijekova i donese ih kao drva. Meni treba crna vreća za smeće da bih pokupio sve te lijekove. Još će netko reći da sam opljačkao ljekarnu – kaže nam kroz šalu Kurilovčanin.

Vrijeme je za mirovinu

Nakon trideset godina službe u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Velike Gorice vrijeme je za mirovinu i to mu ne pada teško. Požalio nam se kako su se promijenili ljudi, a najviše ga smeta što je nestalo solidarnosti i osjećaja zajedništva među vatrogascima. Mlađe kolege nemaju poštovanja i na starije kolege, kako kaže, gledaju kao na dinosaure.

- Nekad se na posao išlo sa smiješkom, kao da ideš na veselje. Ako je trebalo uskočiti kolegi i zamijeniti ga to nije bio problem. Sad su se počele događati čudne stvari. Ljudi nemaju vremena jedni drugima doći na feštu. Subota navečer, a on nema vremena doći kolegi na krstitke. Nemaš vremena za pojesti malo odojka i popiti gemišta. Hej, ne zovem te da dođeš delati. Mi smo nekad znali iz noćne otići do Čičke Poljane na grunt našeg kolege. Neki bi kosili travu, drugi bi pripremali roštilj i kotlovinu. Cijela smjena bi se okupila i družili bi se cijeli dan. Na ovom poslu jedni drugima čuvamo život i lako je nastradati – požalio nam se naš sugovornik.

A situacija u kojima se mogla izgubiti glava bilo je napretek. Zlatko se prisjetio jedne takve intervencije u ratno doba koja se na svu sreću sretno završila, a postojali su svi elementi da završi tragično.

- Na intervenciju nas je izašlo samo četvero. Došli smo do jedne šume u blizini Auguštanovca. Joža i ja smo ušli u šumu kad je došao neki deda i kaže on nama: „Sinek kaj ti tu delaš. Ta ti je šuma minirana“. Oprezno smo se povukli na šodreni put. Požar je najvjerojatnije izbio kad je divljač aktivirala minu. Požar smo na kraju ugasili, ali smo morali pustiti da on dođe nama – objasnio je vatrogasac.

Odnos među vatrogascima nekad je bio puno više od kolegijalnog, to je bila jedna vrsta „muškog bratstva“. Dečki su jedni drugima čuvali leđa i bili podrška u svemu. U razgovor se uključio i njegov bivši zapovjednik Josip Jančić Babriga te se nadovezao na temu.

- Bilo je jako interesantno raditi s njim. Uvijek je tu bila mjesta za šalu otvorenog tipa. Znao je u više navrata pred mojoj suprugom reći: „ Ja s tvojim mužem spavam više nego ti.“, jer smo često radili noćne smjene. No, ono što nas je sve spajalo kao ljude je ozbiljnost posla kojim smo se bavili i opasnosti koje je on donosio. Tu se stvorilo nešto više od prijateljstva – istaknuo je Babriga.

Pred rat bježao iz Beograda pa završio na Sljemenu

Ni rat nije zaobišao Zlatka. Samo što je završio srednju školu, pred sami rat otišao je na odsluženje vojnog roka i to ni manje ni više u Titovu gardu u Beograd. Kako kaže, nije mu bilo lako sve njegove poznanike slali su u vojarne po Hrvatskoj, jedino je on poslan preko Dunava. Bila je to tada jedna od elitnijih postrojbi bivše JNA. Kako je već krenulo ozbiljno puškaranje po Hrvatskoj, Zlatko se našao u nezavidnoj poziciji. Sreća mu se osmjehnula 1. kolovoza 1991. godine kad je dobio izlazak u grad. Bio je u civilu i sjeo je u autobus za Novi Sad, tu je presjeo na autobus koji je išao za Brčko, ali preko Županje. Tu se ukrcao na vlak do Slavonskog Broda i produžio za Zagreb. Njegova bivša jedinica uskoro je krenula na Vukovar.

- Ja sam znao da vojna policija čeka na Glavnom kolodvoru pa sam iskočio na Črnomercu iz vlaka. Pješice sam krenuo do Lisinskoga, a zatim sam sjeo na autobus za Goricu. Kod Goričanke sam sišao i Kolodvorskom krenuo prema Kurilovcu, ali nisam mogao ići kući jer su me već tražili. Otišao sam do svojih prijatelja, koji su u to vrijeme bili policajci na aerodromu. Oni su me predali svome zapovjedniku, a on me je u svom automobilu odvezao na Tuškanac. Tu je bila baza gdje smo se okupljali svi koji su pobjegli iz JNA. Zatim su nas potrpali u kampanjolu i pravac Sljeme u Tomislavac. Tamo sam živo tri mjeseca. Mareković nam je donio ugovore da potpišemo i trebali smo biti premješteni smo u Rakitje, a nakon toga krenuti za Pakrac. Ja sam to odbio i vratio se doma. Isto popodne došli su po mene i završio sam u Lijevim Štefankima u 153. brigadi HV-a – ispričao nam je Zlatko.

„Počeo sam raditi stvari koje nikad nisam radio“

Nakon ovih zanimljivih priča, vratili smo se na njegovu zdravstvenu situaciju. Zanimalo nas je imali kakvih promjena ili preciznije imali istine u tome kad čovjek dobije tuđi organ s njime dobije i neke odlike bivšeg vlasnika. U njegovom slučaju riječ je bila o vlasnici.

- Ja sam počeo kupovati cvijeće i saditi ga na balkonu. Sve mi raste bolje nego kod kakve babe. Zasadim flance paradajza i imam paradajza za prodati. Hranim kokoši i imam svoja jaja koja prodajem. Prije je to radila moja supruga, a ja sam joj samo pomagao. Prije neki dan uhvatio sam se da zašivam gumbe na poplunu. Nikad u životu nisam šivao. Počeo sam raditi stvari koje nikad nisam radio – objasnio nam je naš sugovornik i prasnuo u smijeh.

U tijelu hrabrog vatrogasca danas kuca žensko srce. Još je bio u bolnici. Jedno tri tjedna nakon operacije dobio je poruku s nepoznatog broja. U njoj nepoznata osoba piše kako je gledala televizijski prilog i da je srce pripadalo njezinoj mami. U svibnju ga je nazvala ženska osoba i predstavila se kao kćer i izrazila želju da ona i njezin otac upoznaju Zlatka. Njega je sve to dirnulo i pristao je. Kako nam je rekao, neke stvari nakon toga postale su mu jasnije.