Trubač iz sjene: Sport je bitan za tijelo, ali za dušu je važna umjetnost

Već 21 godinu kao nastavnik trube radi Tomislav Špoljar i odgaja generacije novih trubača. Koliko su popularni puhački instrumenti, čime se sve bavio u svojoj karijeri, kako je počela priča o VG Brassu, što je važno za umjetnost, rekao je u razgovoru za VGdanas povodom Nagrade Grada Velika Gorica koja mu je uručena sredinom prosinca.

Akademski trubač Tomislav Špoljar kao nastavnik radi od 1999.godine, na svoj posao u Umjetničkoj školi Franje pl. Lučića svakodnevno putuje iz zagrebačkog Sigeta.

-Otkada sam počeo raditi kao nastavnik oformio sam nekoliko klasa trubača i prepustio ih drugim kolegama, u Križevcima, Požegi, Jastrebarskom , Kutini... danas radim u Glazbenoj akademiji Elly Bašić i, na što sam posebno ponosan, dvadesetak godina u UŠ Franje Lučića u Velikoj Gorici. Tu sam krenuo raditi od nule, i od tada napravio lijepu klasu s krasnim talentiranim mladim učenicima- započeo je svoju priču u našem telefonskom razgovoru Tomislav Špoljar. Ako je kome u široj javnosti poznato njegovo ime, možda najveća zasluga ide VG Brass festivalu čiji je umjetnički voditelj, pa smo ga na ovom jedinstvenom događaju kojime je dao svoj doprinos kulturnom životu našeg grada, imali prilike vidjeti i čuti.

-Stvari se u životu uvijek dogode na interesantan način. Sin Dražena Kurilovčana bio je moj učenik, pa smo tako jednom prilikom Dražen i ja pričali kako bi bilo lijepo kad bi bio tako neki festival posvećen puhačkim instrumentima. U našem razgovoru se rodila ideja, predstavio sam je u Gradu, i tako smo 2007. godine napravili prvi VG Brass festival-prisjeća se početaka ovog događaja, a kaže, nije ni sanjao da će biti umjetnički voditelj. Od tada pomalo "iz sjene" odrađuje sve kako bi festival funkcionirao.

-Prvi festival smo napravili kroz naše kontakte, na prijateljskoj bazi, zvali koga smo znali, ali nakon par godina moraš pristupiti i drugim umjetnicima. Do sada smo puno toga naučili, kako se dogovaraju nastupi, i sve ove godine iznjedrile su i razne anegdote kojih se danas sa smijehom sjećamo.

Drugi festival bio je posvećen ženama u Brassu, među njima je nastupala i Laura Vukobratić koja je imala recital na orguljama u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije. Odrađivao sam toga dana sto stvari, brinuo za goste iz Jastrebarskog, pratio probe, doveo dirigenta na pripreme, i u svoj strci našao malo vremena za predah. Sjeo sam na klupu kod Muzeja Turopolja i rekao sam sebi sad ću pet minuta predahnuti, a onda idem poslušati Larin recital u miru. No, onda mi je zazvonio mobitel, a na drugoj strani bila je naravno, Laura, koju sam zaboravio dovesti iz hotela. Srećom, uspjeli smo stići na vrijeme, bilo je stresno, ali poslije smo se tome skupa smijali- ispričao nam je gospodin Tomislav.

UZ VG Brass veže razne anegdote

Kaže, kad se nastupu odazovu kolege i prijatelji, i to snosi određeni "rizik" od neslanih šala.

-Imam jednog dragu kolegu s kojim sam odrastao, natjecao se, generacija smo po svemu. I on je jednom nastupao na VG Brassu i zvao me da me pita u kojoj je dvorani koncert. Ja sam bio jako nervozan, pokušavao organizirati da sve bude u redu, pazio na umjetnike, opremu, i nervozno sam mu odgovorio, on je to osjetio, pa me dodatno zafrkavao da se izgubio. I tako, svake godine me zafrkava pred sam nastup. Onda je jedne godine nastupio Mnozill brass bend, a netom prije nastupa nisam primijetio da dva umjetnika još nisu stigla. Nazvao me nepoznati broj, muški glas je rekao da su u Vukovinu zalutala dva umjetnika koji kasne na koncert, naravno, ja sam mislio da je neslana šala mog kolege i pokušao ih otkantati. Pa mi je na slušalicu dao jednog od njih, pričao je malo na engleskom, malo na njemačkom, ja sam i dalje mislio da me zezaju, dok nisam skužio da je šala zapravo istina. GPS ih je krivo naveo, koncert je kasnio 10 minuta, ali morao sam izaći pred publiku i to sam učinio sav preznojen jer sam jurcao po njih netom prije početka koncerta- ispričao nam je Špoljar još jednu anegdotu. Iako se brine da sve funkcionira tijekom festivala, na njemu je nastupio tek dva puta jer, kaže, nemoguće je kvalitetno pripremiti nastup i paralelno s tim paziti na organizaciju. 

-Kad smo kod ove teme moram reći da sam zahvalan POUVG-u oko suradnje na VG Brass festivalu, kao i na suradnji s Umjetničkom školom. Danas UŠ Franje Lučića broji petstotinjak učenika, na glazbenom i plesnom odjelu, konkretno ja imam 13 učenika trube, troje u srednjoj školi, i deset u osnovnoj. Tu dolaze učenici iz Zagreba, Siska, čak i Kutine, ne samo iz Velike Gorice. To su djeca koja se trude i rade, naravno, neki se i ističu, iznimno sam zadovoljan s nekoliko učenika, ne samo njihovim učenjem, već komunikacijom, humorom, disciplinom i suradnjom s roditeljima-ističe nastavnik Špoljar koji je u svojoj mladosti bio prvak Hrvatske u sviranju trube te se plasirao na državno natjecanje u bivšem sustavu.

Zasvirao i na glasovitom Julliardu u New Yorku

Od tada upisao je brojne nastupe u raznim zemljama, a posebno mu je drag jedan u New Yorku.

- Na Julliardu u New Yorku sam imao praizvedbu skladbe za violončelo, trubu i klavir koja je bila napisana na moj poticaj i za mene. Izvodio sam to djelo sa skladateljem Ericom Ewazenom i pijanistom Jamesom Lebensom i na turneji u Rumunjskoj u četiri grada pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Američke ambasade, tu je još niz nastupa od Albanskog brass festivala kojeg smo pomogli napraviti, koncerta u Izraelu, na trubačkoj konferenciji u Americi...-nabraja naš sugovornik zadovoljan što je interes za puhačkim instrumentima danas ipak veći nego prije.

-Interes je stvarno dobar, ali trebao bi biti i veći. Sama uloga puhača je puno bolja, vjerujem da je u Velikoj Gorici i okolici i Brass festival tu pridonio. Počelo se osjećati da to djeluje, ne gleda se na puhače kao one koji samo sviraju na sprovodima ili svadbama, ljudi su danas više osviješteni da su to glazbala pandan violini ili flauti i da ih djeca rado biraju učiti. To je moj dojam unazad nekoliko godina-prokomentirao je zanimanje mlađih naraštaja za puhačke instrumente, a upravo rad s najmlađima donosi i najljepši dio posla.

-U tom radu s djecom najljepše je to što, uz odgovornost, imaš priliku djelovati na jedno mlado ljudsko biće i pomoći njemu i roditeljima da se formira u sigurnu i zdravu osobu neovisno o tome hoće li se baviti glazbom dalje u životu. Divno je kad primijetiš što si uspio izvući iz tog djeteta ,pa još ako postane tvoj kolega ili kad ti kao meni pristupi prije festivala podsjetivši te da je bio vaš učenik, to su stvarno lijepi trenuci koji nadopunjuju vaš rad- kaže nastavnik Špoljar dodavši kako apelira na roditelje da podrže djecu u bavljenju glazbom.

-U našem društvu priča se uvijek vrti oko sporta. Sport je jako važan i super, ali za dušu i duhovnost pojedinca jako je bitna umjetnost. Godinama se bavim glazbom i apeliram na roditelje da uzmu u obzir i glazbene aktivnosti za svoju djecu, ali umjetnost ne treba idealizirati. Često ljudi misle da umjetnost zahtjeva samo talent i ništa drugo. U sportu je sasvim logično da moraš raditi sklekove, trbušnjake da bi imao kondiciju da se baviš sportom, a u glazbi, smatra većina, da sviraš jer si talentiran, ako ne sviraš onda nemaš talent ili je loš nastavnik, a zapravo i tu je potrebno jako puno rada i vježbe i roditeljska suradnja. Pokazuju to i moji učenici. Adam, Tibor, Veronika, Stefan... to su djeca koja stalno rade i rade i to se osjeti u njihovom napretku -zaključio je za kraj Tomislav Špoljar, a za njega, i njegove učenike, zasigurno ćemo još čuti.