Tragedija koja se morala izbjeći: „Jure je mogao danas biti s nama, učinit ću sve da se ovo više nikome ne dogodi“

Jure Rajković (18) iz Rakarja tek je krenuo živjeti punim plućima. Kao vrhunski učenik velikogoričke Gimnazije, sportaš i prijatelj kojega su svi obožavali, školske praznike vrijedno je provodio radeći u jednoj osiguravajućoj kući u gradu, a slobodno vrijeme provodio je u društvu svojih vršnjaka i obitelji koji su posebno brinuli za njegovo zdravlje.

Naime, iako je tek postao punoljetan Juri je dijagnosticirana šećerna bolest, pa su prijatelji uvijek pomno pazili što će jesti i piti, a obitelj će nam reći kako je i sam uvijek bio odgovoran prema svojoj bolesti koju je pravilno kontrolirao. Pred njim je bio četvrti razred srednje škole nakon koje je imao želju upisati Fakultet elektrotehnike i računarstva, a ovog ponedjeljka trebao je upisati i autoškolu kako bi automobilom što češće mogao posjećivati svog djeda i svoju Liku iz koje korijene vuče cijela njegova obitelj. Svi ti mladenački i tinejdžerski snovi doslovce su u sekundama prekinuti zauvijek.

Teška prometna nesreća koja se u nedjeljnim večernjim satima dogodila u Rakarskoj ulici zavila je u crno čitav velikogorički kraj. Te nesretne večeri na mladog Juru Rajkovića koji se biciklom vraćao svojoj kući naletio je alkoholizirani vozač Mile Borić (67) i na mjestu ga usmrtio.

Dan kasnije iz policije je stigla i službena potvrda da je vozač automobilom upravljao s 1,59 promila alkohola u krvi te da je ulicom jurio brzinom puno većom od predviđene. Neutješna obitelj Rajković ne može i ne želi skriti ljutnju i bijes prema takvom neodgovornom činu koji im je oduzeo najvrjednije što su imali.

Još iste te tragične večeri gradom su se proširile priče za koje se na kraju ispostavilo da su u potpunosti točne. Vozač koji je usmrtio mladog Juru prije nesreće pio je s društvom u Rakarju. A koliko je vozač, koji je radio kao taksist, bio pijan najbolje potvrđuje službena informacija da je prije nesreće se sam ozlijedio te je intervenirala i Hitna pomoć. Naime, 67-godišnjak je u alkoholiziranom stanju u jednom trenutku pao i snažno udario glavom što je rezultiralo napuknutom glavom. Nakon što su ga „zakrpali“ djelatnici Hitne pomoći vratili su se u bazu, no ozljeda nije spriječila 67-godišnjaka da nešto kasnije sjedne u automobil i sjuri se niz Rakarsku ulicu.

Prema izjavama Rakaraca, pojedinci iz društva s kojim je pio pokušali su mu uzeti ključeve te ga odgovoriti od vožnje, no zgrabio je ključeve i otišao.

- Tu je lokao, ali on je svaki dan pijan vozio auto, i to taxi. Treba biti kažnjen doživotnom robijom jer je ubio dijete. To je ubojstvo, to nije slučajnost. Svjesno je sjeo u auto i uključio se u promet ne mareći hoće li ikome kakvo zlo napraviti- rekao nam je Jurin otac Željko koji nas je primio u svojoj kući u Rakarskoj ulici.

Djedu Juri ne ide u glavu da Hitna pomoć koja je intervenirala ranije, s obzirom da je vozač pao pijan i razbio glavu, nije pozvala policiju, a kaže, vidjelo se da je dobrano pijan.

-Premotali su ga i otišli. Po onome što smo čuli, prijatelji koji su pili s njim odgovarali su ga od vožnje, no on je zbrisao i krenuo punom brzinom kroz naselje - priča djed.

Dan nakon nesreće, iz policije su objavili rezultate provedenog očevida. Utvrdili su da se vozač dolaskom do kućnog broja 25 nije kretao sredinom obilježene prometne trake, već je prešao desno na meki teren i nogostup sa zapadne strane kolnika. Nakon toga vozilo se nekontrolirano kretalo te se vratilo na kolnik i naletjelo na bicikl kojim je upravljao 18-godišnjak, a kretao se uz rub Rakarske ulice u smjeru sjeveroistoka.

U danima nakon nesreće obitelj vozača kontaktirala je nesretne Rajkoviće, koji kažu njima ne mogu ništa zamjeriti, ali za samoga vozača ne mogu se suspregnuti.

-Nisu oni krivi što ga imaju u svojoj obitelji. I njih je zavio u crno kao i nas. Priča se po gradu da svaki dan na taxi stajalištu stoji pijan. U mirovini je, no vozi taxi. Kažu drugi taksisti da nema dana da nije bio pod utjecajem alkohola. I zato nam nije jasno da ga nikada policija nije uhvatila i potom kaznila- govore nam.

Koliko su Rajkovići ogorčeni na 67-godišnjeg vozača zbog kojega više nikada neće vidjeti svog sina, toliko su nezadovoljni i prometnom infrastrukturom na tom dijelu Rakarske ulice. Otac Željko uvjeren je da bi cesta u punom profilu, s pješačkom i biciklističkom stazom te rubnjacima, spasila njegovog Juru od smrti.

-Da je rubnjak bio tamo moj sin danas bi bio živ. Vozač bi lupio kotačem u rizol i to bi ga ili prevrnulo ili bi ostao na mjestu, a ne bi „šetao“ po cesti. Ostao bi na cesti ili bi izletio u polje- uvjeren je Željko.

Po toj stazi, kaže, mogle su prolaziti i žene s djecom koje tamo i inače svakodnevno prolaze tako da je je mogao više ljudi u tom trenutku s obzirom da je cesta puna djece koji tim putem idu u školu ili obližnju sportsku dvoranu.

Kako nam kaže Željko, tražio je prilikom odrađenih radova na nogostupu u Rakarskoj da se stave rubnjaci, no kako tvrdi, to nisu napravili jer je prema njihovim riječima dosta poskupljivalo cijeli projekt.

-Auti se ovuda kroz naselje voze kao idioti. Ležeće policajce stavili su u blizini trgovine tek nakon što je jedna curica stradala na cesti. Kod nas u ogradu zabilo se više automobila. Govorio sam da nam stave ležeće policajce prije i poslije zavoja, ali nitko nije reagirao. Samo kada su izbori onda narodu zamažu oči. Smatram da netko za ovo treba odgovarati. Ne samo onaj koji ga je ubio nego i onaj tko je odlučio da tako staza bude napravljena. Pozvat ću prometne stručnjake pa da utvrdimo je li to ispravno ili neispravno. Kada se stabiliziram ići ću korak po korak. Da je staza napravljena kako treba, ne bi bilo ništa. Želim da netko preuzme krivnju i odgovornost jer tamo ljudi i djeca prolaze svaki dan i samo je pitanje dana kada će doći do nove tragedije- rekao nam je Željko.

Posebno ga ljuti opasno raskrižje Rakarske ulice i Ulice Ilovnjak na kojemu nema ni nogostupa niti označenog pješačkog prijelaza.

-Opasno križanje, nema spoja, nema zebre, na zavoju si. Sva djeca i ljudi koji idu moraju pretrčavati dok im auti idu iz tri smjera. Ponovno će nastradati neko dijete, samo je pitanje dana- zabrinut je Željko.

Na priču oko infrastrukture nadovezao se i djed koji je naglasi da je uz gradsku sportsku dvoranu napravljeno premalo parkirnih mjesta zbog čega svi posjetitelji dvorane, posebice vikendom, moraju svoja vozila ostavljati po stazi duž Rakarske ulice.

-Jednom prilikom iz tog razloga tražio sam odgovornu osobu u dvorani makar znam da nije odgovorna za projekt, no morao sam od nekud krenuti. Upitao sam ga tko je projektirao dvoranu s tako malo parkirnih mjesta koje već zauzmu djelatnici dvorane čim dođu na posao. A vikendom cijela staza i cesta do Rakarja bude krcata autima koja nemaju gdje parkirati. Sve bude zakrčeno. A prostora uokolo dvorane i polja ima koliko hoćete. Dođu autobusi iz Splita, Zadra, Slavonije i ne mogu stati na parking pa staju uz cestu. Pa kako nitko o tome ne razmišlja, kakvi su to prometni stručnjaci? A uvjeravaju nas da je sve u redu i po propisima. Pa kvragu i s pravilima i propisima i onima koji su ih donijeli- ljutito je kazao djed.

Željko je dodao da takva situacija za pješake, djecu, bicikliste i sve koji prolaze predstavlja čisti ruski rulet. Bilo kakvo novce kao odštetu ne žele vidjeti niti žele čuti za njih. Izašli su u medije s drugim ciljem. 

-Ne želim u svom životu vidjeti te novce niti bi ih ikada uzeo. Meni je važno da se potegne pitanje te infrastrukture jer će opet netko nastradati, možda već sada za pet minuta. Ja sve ovo radim zbog toga da netko novi ne nastrada. To je moj cilj- odlučan je Željko.

Odlučan, ali i dalje neutješan. Teško mu je spomenuti sinovo ime ili ispričati bilo što iz njegovog života, a da suze ne navru na oči.

-Prije ljeta rekao mi je, tata, ja bi malo radio negdje da zaradim novce. Sam me pitao da bi volio raditi bilo što, voziti dostavu ili otići na građevinu. Pošto je imao šećernu bolest ja sam mu htio olakšati i rekao sam mu da ću mu naći nešto što valja ili neće raditi s obzirom da će imati cijeli život da se namuči raditi. Primili su ga u Euroherc osiguranje. Pet tjedana je tamo odradio. Prije toga kupio je sebi PlayStation, a ja sam mu dao novce, pa mi je rekao da će on to zaraditi i vratiti mi novce natrag. Bio je posebno sretan kada sam mu rekao da ću mu ostaviti taj novac jer ih je mogao iskoristiti na druge stvari- prisjeća se Jurin otac.

-Iz Euroherca kažu da je bio savršen dečko i da bolje dijete na radu nisu imali. Rekli su mi, tata ti mu više ne trebaš, a ja sam se na to začudio. Kazali su mi da je dobar radnik i da sve razumije tako da kad završi školu i kada bude trebao posao, da će sam znati pokucati na vrata i dobiti posao- kaže Željko.

Otkrio nam je da su se Jurini prijatelji već organizirali za memorijalni turnir jer hoće da njegovo ime bude tradicija. Također, voljeli bi i da se svake godine ide na Mariju Bistricu u njegovo ime s biciklima s obzirom da je jako volio bicikle i vožnju.

-Na svoje dresove stavit će i njegovu sliku. Došli su tu u kuću i tražili moje dopuštenje za to. Volio je jako svoje prijatelje, a i oni su njega obožavali- kazao nam je kroz suze Željko.

Od svoga sina Jure otac Željko oprostio se i posebnim pismom.

„Zlatni moj sine Jure nikada te tvoj tata zaboraviti neće, niti tvoja mama koja te voli više od sebe isto kao i tvoja sestrica, falit ćeš nam sine strašno puno to se riječima ne može opisati. S kime će tata tvoj sada trenirati i bicikli voziti kome će mama sada kuhati štogod si poželio i koga će sada tvoja mala seka zezati. Sine moj Jure ti si naše zlato sada, bio i ostat ćeš zauvijek. Tata se tobom ponosio gdjegod sam bio tako će i ostati zauvijek. Ti si naša duša, naše srce, naše sve. ZBOGOM SINE MOJ, NAĆI ĆEMO TE TAMO GORE I OPET ĆEMO BITI ZAJEDNO. VOLI TE NAJVIŠE NA SVIJETU TVOJA MAMA, TVOJA SEKA MALA I TVOJ TATA, ZBOGOM SINE MOJ.“

Uz stihove Jesenjina od Jure su se oprostili i prijatelji, ravnateljica, razrednica Ljerka Bačurin sa školskim kolegama iz 3. a razreda, profesori, stručne suradnice i ostali djelatnici i učenici Gimnazije

„Što su snovi, što je zbilja

Kako ući u trag zori

Iza bezbroj pustih milja

Svjetiljka djetinjstva gori… a Tvoja će i dalje gorjeti jednostavnošću, srdačnošću i vedrinom kojom ćemo te pamtiti.

Doviđenja, dragi, doviđenja;

Ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.

Urečen rastanak bez našeg htjenja

obećava i sastanak, zar ne?“  (S. Jesenjin)