Rog kao životni put: Helena Kantarević između natjecanja i snova o Akademiji

Rog vjerojatno nije instrument koji djeca najčešće zaokružuju prilikom upisa u glazbenu školu. Klavir, gitara ili violina najčešći su izbor. Ovo glazbalo je drugačije, ne uklapa se lako u dječje predodžbe o „lijepom“ instrumentu, a ni zvuk iz njega ne izlazi sam od sebe. Za dobar ton potreban je dah, strpljenje, „sigurne usne“, koncentracija te puno vježbanja i svladavanja zahtjevne tehnike.

Helena Kantarević, učenica roga Umjetničke škole Franje Lučića u klasi profesorice Veronike Kapović, već iza sebe ima niz respektabilnih rezultata. Osvojila je prve nagrade i zlata na međunarodnim natjecanjima u Beogradu i Celju, prvu nagradu na županijskom natjecanju regije Sjever te prvo mjesto i prvu nagradu na državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa, gdje je osvojila visokih 99 bodova. Dobitnica je i Oskara znanja, a 2024. godine bila je i među dobitnicima glazbene stipendije Zaklade Marin Čilić. Ta joj je stipendija otvorila mogućnost odlazaka na natjecanja, rada s vrhunskim glazbenicima i ulaganja u instrument, sve ono što je potrebno za vrhunske rezultate kakve Helena već sada ostvaruje.

No, ono što se ne vidi iza medalja čelična je disciplina. Njezina profesorica i mentorica, Veronika Kapović, prisjeća se trenutka kada je shvatila da Helena nije „obična“ učenica.

-Još u osnovnoj školi Helena je odlučila da se mora buditi u šest ujutro kako bi vježbala jer joj je bilo nedopustivo preskočiti vježbanje zbog školskih obveza. Bio je to moment mog apsolutnog oduševljenja da tako mlada osoba može biti toliko odgovorna i već tako rano odrediti prioritete - ističe profesorica Kapović.

Razgovarali smo s Helenom i profesoricom Kapović između dva natjecanja. Iza mlade glazbenice su već bili državno natjecanje u Zagrebu, Dan roga na Muzičkoj akademiji i međunarodno natjecanje u Celju, a pred njom put u Tivat, na II. međunarodno natjecanje puhačkih instrumenata.

Kako je došlo do toga da počneš svirati jedan neuobičajen instrument?

-Vidjela sam se kao interpretatorica nekog instrumenta, u početku je to bio klarinet kao prvi izbor. Međutim, moja teta, koja svira flautu, predložila mi je rog. Poznavala je profesoricu Veroniku Kapović i zaključila da smo sličnog senzibiliteta i da bismo bile odličan tim. I tako sam se upisala na rog - otkrila nam je Helena.

Senzibilitet se očito poklopio, sudeći po rezultatima. Kako su tvoji prijatelji i okolina reagirali na tvoj odabir? Je li bilo kakvih zadirkivanja ili komentara?

-Kada sam tek počela svirati, često sam u školi čula pitanja: „Je li to ono što ima krava?“. Podrugljivo i zločesto, kako samo znaju djeca biti u toj dobi. To me znalo povrijediti i malo me obeshrabrilo, pa sam se čak u jednom trenutku htjela ispisati iz glazbene škole. No, kasnije sam toliko zavoljela sviranje da me to uopće više nije smetalo. Rog možda nije najpopularniji instrument, ali to ga baš čini zanimljivim i posebnim - prisjeća se mlada glazbenica.

Što je tebi osobno bilo najteže u svladavanju tog instrumenta? Ne izgleda nimalo jednostavno niti lagano za jednu djevojčicu. Je li to dah, usne, koncentracija?

-Na rogu je najteže dobiti lijep i stabilan ton. Za tako nešto potrebna je kombinacija dobrog zraka i položaja usnica, za što je potrebno puno vježbe. No savladavanje takvog izazova ponovni je poticaj za još jače vježbanje - objasnila je Helena.

Da je put do tog tona težak, potvrđuje i profesorica Kapović, naglašavajući kako Helena stalno traži nove izazove.

-Francuski rog je zahtjevan najviše u smislu kontinuiteta. Tijelo jednostavno ne sluša ako nemate kondicije, slično kao u sportu. Helena svake godine sudjeluje na barem dva seminara kod renomiranih profesora iz Hrvatske i inozemstva, što je dodatno motivira. Njezina je najveća odlika to što vrlo brzo shvaća i primjenjuje zadane elemente, pa možemo kvalitetno prolaziti puno programa.

Tako se i dolazi do vrhunskih rezultata na koje si nas već navikla. Kako izgleda jedan tvoj dan kada se pripremaš za natjecanje, pitali smo Helenu.

-I inače vježbam svakodnevno, ali kada se pripremam za natjecanje, pojačavam sviranje na dva puta dnevno. Ujutro se usviravam prije škole, prolazim svoj program i vježbam ga. Navečer onda vježbam tehniku, ljestvice, etide. To mi je već uhodana rutina.

Sve te puste sate vježbanja i brušenje tehnike na kraju treba pokazati u tih nekoliko minuta na pozornici. Što ti prolazi kroz glavu neposredno prije izlaska pred žiri? Imaš li tremu i kako se nosiš s njom?

-Prije svakog nastupa uhvati me velika trema. Ali čim stanem na pozornicu i krenem svirati, ulazim u „zonu“ i za mene ništa drugo ne postoji osim instrumenta i mene. Nema više nervoze, treme ni strahova. Nakon nastupa dolazi veliko olakšanje. Osjećaj lakoće.

U tvojim uspjesima veliku ulogu igra i tvoja mentorica. Koliko ti zapravo znači profesorica Veronika Kapović?

-U glazbenoj se školi nastava održava „jedan na jedan“ i zato je profesor jako bitan. Moja je profesorica stvarno sjajna i puna razumijevanja. Uvijek zna što treba reći i na koji način. Sve radi s puno strpljenja, kojemu se jako divim.

Sinergija između mentorice i učenice ključ je uspjeha, a profesorica Kapović ističe kako Helena svojim primjerom utječe i na ostale.

-Helena je vrijedna, pozitivna i ambiciozna. Ona motivira i mlađu djecu iz moje klase. Zapravo, djeca upisuju rog kad čuju nju kako svira. To je najbolji dokaz uspješnosti.

Osim odnosa s mentoricom, za vrhunsku izvedbu ključna je i suradnja s ostalim muzičarima na samoj pozornici. S obzirom na to da rog nikad ne nastupa sam, kako funkcionira suradnja s pijanistima, odnosno tvojim korepetitorima?

-Odnos korepetitora i solista jako je važna stvar jer zajedno gradimo tu glazbenu priču. To je timski rad i bez te podrške priča ne bi bila potpuna. Upravo se u tom zajedničkom stvaranju vidi koliko je ovaj poziv poseban - naglasila je Helena.

Nedavno si imala nevjerojatno gust raspored. Državno natjecanje, Dan roga na Muzičkoj akademiji i Celje, sve u jednom vikendu. Kako si preživjela taj tempo?

-Uh, taj mi je vikend bio jako napet jer sam svirala dva različita programa i sve se događalo u isto vrijeme. Bila sam jako uzbuđena jer je to bilo potpuno novo iskustvo, a svirati na Danu roga, pred dvoranom punom hornista, poseban je izazov. Imala sam priliku svirati pred svojim najvećim uzorom, Radovanom Vlatkovićem, što mi je bila neizmjerna čast i poticaj – prisjeća se Helena.

Da je taj pothvat bio na granici izdržljivosti čak i za iskusnije glazbenike, potvrđuje profesorica Kapović, koja se ponosno nadovezuje na Heleninu priču:

-U tom „paklenom“ vikendu odsvirala je sedam vrlo ozbiljnih kompozicija, što je lavovski posao. Teško je izvana dočarati koliku razinu koncentracije to zahtijeva, no Helena je to odradila besprijekorno.

(Helena je stipendistica Zaklade Marin Ćilić, foto: Davor Puklavec/Pixsell)

Čelična volja i sposobnost da izdrži najteže napore dokaz su da je Helena talentirana mlada umjetnica koja se već sada priprema za profesionalnu scenu. Takva predanost obično vodi prema jednom cilju. Vidiš li se jednog dana na Akademiji kao profesionalna glazbenica?

-Jako, jako želim ići na Akademiju. Aktivno radim prema tom cilju, pripremam se za prijamni. To je ono što me gura naprijed, to je moj put. Ne postoji neki drugi - jasna je Helena.

Što bi danas, s ovim iskustvom i nagradama, rekla djetetu koje razmišlja o upisu roga?

-Iako on nije najpopularniji instrument, to ga baš čini jedinstvenim. Ići u glazbenu školu zahtijeva puno odricanja, ali ako se pronađeš u tom svijetu i zavoliš instrument, stvarno neće biti bitno što drugi ljudi kažu. Općenito se nitko ne bi trebao osvrtati na ono što drugi govore ako imaš svoj put u životu. Ne treba se osvrtati na negativne komentare, nego razmišljati o tome kako da budeš bolji u onome što radiš.

Dok Helena i profesorica Kapović putuju prema Tivtu, Velika Gorica još jednom ima razloga za ponos. Pred mladom je hornisticom novi izazov, nova pozornica i prilika da još jednom pokaže kako se talent i upornost pretvaraju u vrhunsku umjetnost. Rezultate iz Crne Gore iščekujemo s velikim zanimanjem, ali ona je za nas već pobjednica; glazbenica čije ćemo uspjehe pratiti još dugo i s velikim divljenjem.