Gotovo tisuću godina ženskih priča stalo je u sedam goričkih ulica

Kada biste se nasumično prošetali ulicama Velike Gorice i njezinih pripadajućih naselja, pokušavajući pročitati nazive s plavih ploča i iz njih rekonstruirati povijest ovoga kraja, brzo biste došli do jednog poraznog zaključka. Urbanističku memoriju Turopolja gotovo u potpunosti potpisuju muškarci. Od desetaka gradskih i prigradskih ulica, trgova i odvojaka, ženska su imena u kartografiji našega kraja tek iznimka koja potvrđuje pravilo.

No, tko su zapravo žene koje su uspjele izboriti svoje mjesto na karti goričkoga kraja i kakve priče stoje iza naziva ulica kojima svakodnevno prolazimo?

Vladarice u Hrvatskim velikanima

U Gradskoj četvrti Hrvatski velikani dvije ulice nose imena srednjovjekovnih vladarica čije su biografije povezane s različitim razdobljima hrvatske i bosanske povijesti.

Ulica kraljice Jelene vraća nas u 10. stoljeće i vrijeme hrvatske narodne dinastije. Jelena je bila supruga kralja Mihajla Krešimira II. i majka kralja Stjepana Držislava, a nakon muževe smrti upravljala je kraljevstvom kao regentica maloljetnoga sina.

(foto: Kraljica Jelena - Roberta F./Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0)

Predaja joj pripisuje gradnju crkava sv. Marije i sv. Stjepana na Gospinu otoku u Solinu, pri čemu je uz crkvu sv. Stjepana bio vezan mauzolej hrvatskih vladara. O Jeleninu mjestu u hrvatskoj povijesti najrječitije govori njezin nadgrobni natpis, čije je razbijene ulomke 1898. godine pronašao arheolog don Frane Bulić. Iz njih je rekonstruiran epitaf s 976. godinom, imenima njezina supruga i sina te kraljevskim naslovima. Natpis se smatra najstarijim poznatim epigrafskim spomenom naslova rex u Hrvata i jednim od najvažnijih pisanih izvora za genealogiju hrvatskih vladara 10. stoljeća.

U tradicionalnom čitanju epitafa Jelena se naziva „majkom kraljevstva“, majkom siročadi i zaštitnicom udovica. No taj dio natpisa među povjesničarima nije ostao bez različitih tumačenja, pa ga je preciznije razumjeti kao pohvalu dobroj kršćanskoj vladarici nego kao njezin službeni naslov.

U istoj četvrti nalazi se i Ulica kraljice Katarine, nazvana po Katarini Kosača-Kotromanić, jednoj od najpoznatijih bosanskih kraljica. Rođena je oko 1425. godine kao kći moćnog velikaša Stjepana Vukčića Kosače, a bosanskom je kraljicom postala 1446. udajom za kralja Stjepana Tomaša.

(foto: Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić - Wikimedia Commons)

Nakon osmanskog osvajanja Bosne 1463. godine i pogubljenja posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, Katarina je napustila zemlju i preko Dubrovnika otišla u Rim. Njezino dvoje djece, Sigismund i Katarina, odvedeno je u osmansko zarobljeništvo, a pokušaji da ih oslobodi nisu uspjeli. Ostatak života provela je u Rimu, gdje je djelovala u krugu bosanskih izbjeglica i održavala uspomenu na izgubljeno kraljevstvo. Umrla je 1478. godine i pokopana je u rimskoj crkvi Santa Maria in Aracoeli.

Tako se u nekoliko ulica Hrvatskih velikana susreću dvije vladarice koje razdvaja gotovo pet stoljeća: Jelena, čiji je epitaf sačuvao imena hrvatskih kraljeva 10. stoljeća, i Katarina, koja je posljednje godine života provela daleko od zemlje čiju je krunu nosila.

Zagorka je ušla tamo gdje žene nisu bile očekivane

U Gradskoj četvrti Miljenko Granić, nedaleko od Osnovne škole Nikole Hribara, nalazi se Ulica Marije Jurić Zagorke.

U redakciju Obzora stigla je 1896. godine kao korektorica, u vrijeme kada se novinarstvo smatralo gotovo isključivo muškim poslom. Ubrzo je počela pisati političke reportaže i izvještavati iz Hrvatskog sabora. Kada su tijekom Narodnog pokreta 1903. vodeći urednici Obzora završili u zatvoru, Zagorka je preuzela vođenje lista, a zbog organiziranja prosvjeda protiv bana Khuena Héderváryja i sama je nakratko bila zatvorena.

(foto: Marija Jurić Zagorka - Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

Kao dopisnica iz Budimpešte izvještavala je o radu zajedničkoga Ugarsko-hrvatskog sabora. Nije pisala samo o govorima i odlukama, nego je bilježila razgovore, portrete političara i atmosferu izvan sabornice, stvarajući političke reportaže kakve su tada bile rijetkost i među njezinim muškim kolegama. Pokretanjem Ženskog lista i Hrvatice otvorila je prostor za teme o položaju, radu i obrazovanju žena.

Istodobno je pisala romane koje je publika gutala u nastavcima. Grička vještica, Kći Lotrščaka i Gordana učinile su je jednom od najčitanijih hrvatskih književnica, premda joj kritika dugo nije priznavala važnost koju je već imala među čitateljima. Zagorka nije samo ušla u zatvoreni prostor javne riječi i izborila vlastito mjesto, nego ga je počela otvarati i drugim ženama.

(foto: Marija Jurić Zagorka - Hrvatska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža)

Od Šegrta Hlapića do jedne ulice u Jagodnom

Ulica Ivane Brlić-Mažuranić najmlađa je među ulicama u ovoj priči. Ime je dobila 11. srpnja 2023. godine, kada je u Jagodnom imenovano četrnaest ulica kako bi tamošnje kuće dobile uređene adrese.

Rođena je 1874. godine u Ogulinu kao unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Najveći dio njezina književnog opusa nastao je u Slavonskom Brodu, kamo se preselila nakon udaje za Vatroslava Brlića. Roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića iz 1913. smatra se prvim hrvatskim dječjim romanom. Tri godine poslije objavila je Priče iz davnine i stvorila svijet Stribora, Regoča, Kosjenke i drugih likova nadahnutih slavenskom mitologijom. Djela su joj prevedena na brojne jezike, a više je puta bila predlagana za Nobelovu nagradu za književnost.

(foto: Ivana Brlić-Mažuranić, Wikimedia Commons)

Godine 1937. postala je prva žena izabrana za dopisnu članicu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Gotovo stoljeće poslije njezino je ime stiglo i u Jagodno, u ulicu posvećenu autorici uz čije priče odrastaju generacije čitatelja širom svijeta.

Kuća u Ribnici koja je postala dom za više od dvadesetero djece

Iza naziva Ulice Ljube Perenski u Ribnici ne stoji neka javna osoba čiji se život odvijao pred očima javnosti, nego žena koja je jedno od najvažnijih životnih djela ostvarila unutar vlastita doma.

Ljuba Perenski i njezin suprug Martin desetljećima su bili hranitelji djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Uz dvoje vlastite djece, u svojoj su kući podizali djevojčice i dječake kojima je, osim sigurnosti i svakodnevne brige, bio potreban osjećaj da nekamo pripadaju. Prema arhivskoj dokumentaciji, kroz njihov je dom prošlo 21 dijete.

Posebnu su brigu posvećivali djeci s težim smetnjama u razvoju, pomažući im na putu prema rehabilitaciji, većoj samostalnosti i uključivanju u rad u zaštitnim radionicama. Njihov hraniteljski rad nije ostao neprimijećen: Ljuba i Martin Perenski zajedno su 1986. godine primili Nagradu Grada Zagreba.

Iako ulica od 2014. godine nosi Ljubino ime, priču koja stoji iza njega nije moguće odvojiti od Martina ni od djece kojoj su zajedno pružili dom. Sjećanje na obitelj Perenski i danas čuvaju mještani Ribnice, među kojima se još prepričava kako su Ljuba i Martin othranili i na životni put izveli više od dvadesetero djece.

Učiteljica koja je povezala Veliku Mlaku i Mraclin

Ulica Dragice Miletić nalazi se u Velikoj Mlaki, ali priča po kojoj je ostala zapamćena vodi nekoliko kilometara dalje, do početaka školstva u Mraclinu. Prije otvaranja škole mraclinska su djeca na nastavu odlazila u Vukovinu. Prva učionica u selu uređena je početkom 20. stoljeća u unajmljenoj prostoriji Općinske hiže, u kojoj su se nalazile i kovačnica te potkivačnica. Školski zapisi iz toga vremena sačuvali su prizor koji danas zvuči gotovo nestvarno: dok su djeca učila čitati i pisati, konji dovedeni na potkivanje znali su kroz prozor gurati glave u učionicu.

Prva mraclinska učiteljica bila je Anka Vrbančić, koja je u školi radila od 1908. do 1911. godine. Nakon nje stigla je Dragica Miletić iz Velike Mlake. U Mraclinu je provela školsku godinu 1911./1912., u vrijeme kada je broj učenika već prerastao mogućnosti skromne seoske učionice. Samostalnost mraclinske škole službeno je priznata 10. listopada 1912. godine.

Dragica Miletić u Mraclinu se zadržala kratko, ali je ostala zapisana među prvim učiteljicama koje su postavljale temelje školstva u selu. Njezino ime danas ne nosi ulica u mjestu u kojem je poučavala, nego u Velikoj Mlaki, iz koje je krenula u mraclinsku učionicu.

Barbara je u Velikoj Mlaki bila prije uličnih ploča

U Velikoj Mlaki nalazi se Ulica sv. Barbare, no veza ove ranokršćanske svetice s mjestom počela je stoljećima prije postavljanja današnjih uličnih ploča.

Početak gradnje drvene kapele sv. Barbare, poznate kao Turopoljska ljepotica, veže se uz 1642. godinu. Prema kršćanskoj predaji, Barbara je bila kći bogatog poganina Dioskura, koji ju je držao zatvorenu u kuli i želio udati protiv njezine volje. Ondje je prihvatila kršćanstvo i dala napraviti tri prozora kao simbol Presvetog Trojstva.

Nije se željela odreći vjere pa ju je otac predao vlastima, a nakon mučenja i osude sam joj je odrubio glavu. Predaja kaže da ga je potom pogodila munja, zbog čega se sv. Barbara štuje kao zaštitnica od groma, požara i nagle smrti.

Kapela koja joj je posvećena gotovo četiri stoljeća stoji u Velikoj Mlaki i jedna je od najprepoznatljivijih građevina turopoljskoga kraja. Uz Ulicu sv. Barbare i Ulicu Dragice Miletić, u mjestu se nalazi i Trg Majke Hrvatice. Njegov naziv ne čuva uspomenu na jednu ženu, nego simbolično okuplja sve hrvatske majke.

Mijenja li se mapa Velike Gorice?

Priče poput onih o Ljubi Perenski i Dragici Miletić najljepši su dokaz koliko je bogata i slojevita povijest našega kraja, ali i podsjetnik na sve one tihe heroine koje tek čekaju svoje spomen-obilježje. Svako širenje grada i imenovanje novih ulica prilika je da se ta praznina ispuni na najljepši mogući način.

Velika Gorica ima iznimno bogatu baštinu učiteljica, umjetnica, liječnica i društvenih radnica. Pred nama je prilika da zajedničkim snagama, kroz građanske inicijative, struku i gradske odbore, njihov rad trajno utisnemo u prostor i damo im mjesto u svakodnevnom životu našega grada koje su svojom nesebičnošću i radom pošteno zaslužile.

(foto: VGdanas, Wikimedia Commons, Hrvatska enciklopedija)