Velikogoričani 35. put ispunili zavjet: Tisuće vjernika zahvalile Majci Božjoj Bistričkoj

Svečanim euharistijskim slavljem u crkvi na otvorenom u Mariji Bistrici, koje je predslavio sisački biskup Vlado Košić u subotu, 5. rujna završeno je 35. velikogoričko zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. Ove je godine 42 kilometra pješačilo 3030 hodočasnika.

Vjernici iz triju velikogoričkih, kao i župa Velikogoričko-odranskog dekanata te susjedne Sisačke biskupije i grada Zagreba počeli su se okupljati u subotu rano ujutro ispred župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici.

Hodočasnici su po 35. put krenuli u Mariju Bistricu kako bi izrazili zahvalnost Majci Božjoj što je zagovorom očuvala Veliku Goricu od ratnih razaranja.

Nakon kratkih uputa, molitve i blagoslova župnika župe Navještenja BDM Norberta Ivana Koprivca, koji je organizirao hodočašće, kolona hodočasnika krenula je za križem put Kobilića i kapele Majke Božje Karmelske gdje su, prolazeći uz kapelu, izmolili jutarnji Angelus. Uz župnika velikogoričke župe Navještenja Marijina Koprivca pješačili su i župnici velikogoričke župe bl. Alojzija Stepinca Luka Brešić i župe Uzvišenja Svetog Križa Kravarsko Hrvoje Zovko.

Nakon sat i pol hoda, u Ščitarjevu su im i ove godine domaćini, uz pomoć gradskog poglavarstva Velike Gorice, pripremili turopoljski doručak.

Nakon doručka hodočasnici svih dobi – predškolci, školarci, mladi, srednje dobi i stariji, poznati i manje poznati Velikogoričani – nastavili su dalje za križem autoputom.

Nakon odmora u Soblincu slijedio je put prema brežuljcima Kašine i Laza.

Hodočasnici su u Bistričko svetište stigli u ranim poslijepodnevnim satima. Uslijedila je zajednička ulazna procesija kojom su hodočasnici pješaci ophodom oko oltara uz pjesmu pozdravili Majku Božju Bistričku.

Prije središnjeg događaja hodočašća – euharistijskog slavlja – hodočasnici su imali prilike za ispovijed, odmor, okrepu i sudjelovanje u Križnom putu. Hodočasnike je nekoliko sati ispovijedalo desetak svećenika.

Misno slavlje predvodio je biskup Košić, u suslavlju s pristiglim svećenicima.

U propovijedi je, obraćajući se hodočasnicima, istaknuo:

“Dragi hodočasnici iz Velike Gorice, ovo je vaše već 35. zavjetno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj jer ste se njoj zavjetovali da vas poštedi ratnih razaranja. To je započeo župnik mons. Josip Frkin, a vi nastavljate tu lijepu tradiciju. To dakle hodočašće je po svojoj prvotnoj zamisli zahvalno hodočašće. Kad kažemo 'hvala', mislimo da smo nešto primili što nam je darovano. Sjetimo se samo u kojim je to okolnostima bilo kad su ova vaša hodočašća, prije 35 godina, nastala: bio je Domovinski rat, rat koji nam je nametnula Srbija i JNA protiv naše Domovine u želji da nas pokori i podčini a naš je narod kao jedan ustao i rekao 'Ne'! U toj situaciji bilo je hrabro, s jedne strane, oduprijeti se agresoru koji je bio spremniji i s ogromnom prednošću u naoružanju... ipak jedno nije imao, što su naši branitelji svi imali: veliku ljubav prema Domovini, veliko srce i želju da se brani svoje i ne dopusti tuđincu da nad nama vlada. Kad promotrimo učinak ove hrabrosti naših branitelja, tada vidimo da su oni postigli ono što je čitav narod želio i u čemu ih je podupirao: slobodu Domovine. Ipak bilo je to uz velike žrtve: poginulo je preko 16 tisuća branitelja, velik je dio Domovine bio okupiran i sve hrvatsko i katoličko bilo je uništeno – samo u Sisačkoj biskupiji 14 župnih crkvi bilo je potpuno srušeno, a još deset puta toliko kapela, župnih kuća, samostana... Sve katoličko trebalo je po namisli agresora spaliti i uništiti. Pa ipak, naš je narod smogao snage, nakon četiri godine progonstva i teških životnih prilika, te je s braniteljima na čelu vratio okupirane krajeve i ponovno nastanio svoje opustjele domove, mjesta, crkve... Bila je to velika obnova
koju smo zadobili po Božjoj volji i s pomoću Blažene Djevice Marije kojoj se utjecao naš narod, posebno po molitvi krunice, a koju su oko vrata i na odorama nosili naši branitelji. Bogu doista treba reći na tome hvala!

Naš je narod Mariji uvijek upravljao najljepše molitve i pjesme: tako ju je prozvao najljepšim naslovima... O svakom od ovih naslova bismo mogli govoriti i razmišljati, no ja bih danas s vama želio podijeliti naslov koji je u ovom našem nacionalnom marijanskom svetištu njoj dao pjesnik Jeronim Korner. Naime, na vanjskoj strani svetišta bazilike, stoje pjesnikove riječi:

„Dušo duše hrvatske, Isusova Mati, Sunce naših stradanja, ne prestaj nam sjati!“ Stvarno je Marija „Duša duše hrvatske“, i to se osobito očituje ovdje u ovom našem svehrvatskom svetištu. Kada nekom kažemo da je duša naše duše, tada želimo reći da je najvrjednije što imamo. Ima jedna pjesma „Pismo moja... hrli tamo di anđela mog je dom... oj ti dušo duše moje, čuvao te dobri Bog!“ – ovako govori pjesnik svojoj dragoj.

A Marija? Nije li ona nama svima, bez obzira na spol i dob, bez obzira na zvanje i dužnosti koje nosimo u ovom životu, upravo to: duša naše duše? Ona nam predstavlja ono najvrjednije, ono najsvetije, ono što samo duša osjeća i zna, što svako srce ispunja najvećim i najljepšim mislima i osjećajima... Marija je majka Isusova, ona je začela i rodila Sina Božjega kao čovjeka. Time je postala svemu svijetu donositeljica spasenja, posrednica najveće Božje milosti... Kako da je ne zovemo Dušom naše duše, kako da joj ne upućujemo najljepše pjesme i molitve?

Blaženi Alojzije Stepinac je ovdje prigodom krunidbe Marijina kipa u svojoj homiliji 7. srpnja 1935. izrekao zavjet koji i nas obvezuje: „Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!”

Slično osjećamo i mi danas ovdje, ispunjajući zavjet svojih otaca te dolazeći k Mariji sa zahvalnošću za to što je Velika Gorica ostala pošteđena razaranja u ratu 1991. Tako već od 1992. započinje ova tradicija hodočašća – pješice punih 42 km – od crkve Navještenja BDM u Velikoj Gorici do Marijine bazilike u Mariji Bistrici.

Povijest Velike Gorice i cijelog Turopolja neraskidivo je, od samih svojih početaka, povezana s dubokim štovanjem i privrženošću Blaženoj Djevici Mariji. Ta se veza najjasnije ogleda kroz župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, ali i kroz jedno od najljepših modernih svjedočanstava vjere: Velikogoričko zavjetno hodočašće.

Središte marijanske pobožnosti u Velikoj Gorici upravo je župna crkva u samom srcu grada, od milja zvana „Turopoljska katedrala”. Prvi spomen iz 1334. godine: U slavnom popisu župa Zagrebačke biskupije Ivana arhiđakona Goričkoga, ova se crkva spominje pod prelijepim latinskim imenom „ecclesia beate virginis de campo Turouo” (Crkva Blažene Djevice u polju Turovu). To dokazuje da je grad od srednjeg vijeka utemeljen na Marijinu zagovoru. Stradanja i obnove: Prvotna drvena kapela uništena je 1592. godine tijekom turskih prodora pod vodstvom Hasan-paše Predojevića. No, Plemenita općina turopoljska brzo ju je obnovila. Nova, velika zidana crkva građena je krajem 17. stoljeća, a svoj današnji monumentalni neoromanički izgled s prepoznatljivim oktogonalnim tornjem dobila je nakon velikog potresa 1880. godine, kada ju je obnovio slavni arhitekt Hermann Bollé. Crkva je stradala i u potresu 2020. kad je u Sisačkoj biskupiji stradalo puno više crkava, kapela i župnih kuća, ali vi ste to lijepo pod vodstvom župnika Norberta Ivana obnovili i opet je ona vaš ponos. Budimo i mi danas nasljednici te tradicije i svojom pobožnošću i ljubavlju zahvalimo Marji na uslišanoj molitvi za spas naše župe,
mjesta i Domovine. Neka nas i ubuduće čuva i brani Blažena Djevica Marija, koju možemo danas i mi nazvati „Dušom naše duše“, onom koja „znade najbolje sve naše nevolje“, onom koja je uvijek uz nas jer nam donosi Spasitelja koji je i došao po njoj „radi nas ljudi i radi našega spasenja", zaključio je propovijed biskup Košić.

Nakon euharistije hodočasnici su se, predvođeni svećenicima, bogoslovima, ministrantima i vjernicima u narodnim nošnjama, u procesiji s ophodom oko oltara oprostili s Marijom.

I ove su se godine s radošću u organizaciju hodočašća uključili dobrovoljci – redari. Za osiguranje vjernika, posebice duž autoceste zaslužni su službenici Policije, Hrvatskih cesta i autocesta, a za brigu o zdravstvenom stanju zaslužni su vjernici zaduženi za medicinsku skrb, djelatnici Hitne službe, Saniteta, kao i velikogorički taksi i vatrogasne službe koji su hodočasnike opskrbljivali vodom i bili im sigurnost na putu.

Prije 35 godine, 3. rujna 1991., mons. Josip Frkin, tadašnji župnik velikogoričke župe Navještenja Blažene Djevice Marije, dao je zavjet Mariji ako njezinim zagovorom Velika Gorica bude očuvana od ratnih razaranja vjernici će pješice hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj i natrag. Marija je svojim zagovorom očuvala Veliku Goricu, a vjernici su zavjet ispunili hodočasteći do Bistrice i natrag 26. i 27. rujna 1992. Velikogoričko zahvalno hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj postalo je tradicionalno.

(Tekst: Snježana Kirinić Grubić)