Velikogoričani i ove godine pješice hodočaste u Međugorje: Goran, Antonio i Mario na putu prema Kraljici Mira

Naš sugrađanin Goran Ivančić i ove se godine uputio u Međugorje, na svoje 23. pješačko hodočašće. Na tom duhovnom putu pridružila su mu se i dvojica prijatelja, Antonio Svekrić i Mario Turk.

Na taj dug put u kojem će koracima povezati Veliku Goricu i Međugorje trojica prijatelja krenuli su 8. rujna na blagdan Male Gospe.

Mariju je ovo prvo hodočašće. Na put je krenuo s nekoliko nakana, ali jedna mu je, kako kaže za portal Međugorje Info, bila važnija od svih ostalih.

„Glavna nakana bila mi je da se kroz ovo hodočašće više približim Bogu, da mu više vjerujem i da osjetim u praksi što znači i kako izgleda kada te Bog ljubi, a ne samo da o tome govorim u teoriji i riječima. Želio sam srcem osjetiti ono što nas Crkva uči.“

Druga nakana nadovezuje se na prvu, jer Mario želi da mu Isus, po zagovoru svoje ljubljene Majke Marije, očisti srce od grijeha i nastani se u njemu te da svoju vjeru ne zadrži samo na riječima, nego da je doista počne živjeti onako kako nas uči Sveto pismo.

Gotovo devet godina član je zajednice Omnia Deo, koju voli nazivati svojom „duhovnom vojskom ovdje na zemlji“, a koju su utemeljili don Josip Radić i Jozefina Glasnović.

„Shvatio sam da je Bog onaj koji planira moj put, a ne ja.“

Antonio Svekrić prvi puta je na ovakav način u Međugorje hodočastio prošle godine, a sada nastavlja svoj duhovni rast.

„Na ovakvom putu čovjek shvati da ne nosi samo ruksak. Nosi sebe, svoje nakane, ljude koje voli i sve ono što želi predati Bogu.“

Goran Ivančić, kojem je ovo 23. pješačko hodočašće u Međugorje, ne hoda samo sa svojim nakanama. Tijekom godina ljudi su mu počeli povjeravati bolesti, obiteljske probleme, strahove, životne odluke i osobne križeve, znajući da će ih ponijeti u molitvi prema Kraljici Mira.

„Kad kreneš prema Međugorju, ne nosiš samo svoje nakane. Ljudi ti povjere ono što im je možda najteže u životu i onda sve to nosiš sa sobom prema Gospi.“

Nakon 22 prijeđena puta netko bi mogao pomisliti da Goran već zna gotovo svaki odgovor i da je hodočašće postalo predvidljivo, ali iskustvo ga je naučilo upravo suprotnome. Svaki je put drukčiji jer se mijenjaju okolnosti, ljudi koje susreće i nakane koje nosi, ali mijenja se i sam čovjek.

Zato se ni nakon toliko hodočašća ne polazi samo prema poznatom odredištu, nego prema novom susretu.

Cijeli članak možete pročitati na Međugorje info.

(izvor: Međugorje info)