Predstavljamo Sedmero veličanstvenih: Već su svirali pred Japancima, vrijeme je da ih čuju i njihovi Velikogoričani

Njihova svirka već je odjeknula do dalekog Japana, kada su u dvorani svoje Umjetničke škole Franje Lučića u Velikoj Gorici maestralno izveli skladbu „Hana Wa Saku”, inače japansku pjesmu podrške stradalima u cunamiju 2011.godine, posvetivši je tom prilikom svojim kolegama potresom pogođenih susjednih Siska i Petrinje. Snimila ih je tada japanska nacionalna televizija, a nakon tog događaja nanizali su još nekoliko uspješnih nastupa u proteklih šest mjeseci koliko zapravo i zajedno sviraju. Riječ je o sedmero mladih glazbenika, učenika velikogoričke glazbene škole okupljenih u septet naziva Sedmero veličanstvenih!

Tko su ti mladi ljudi koji se samozatajno smješkaju, krijući se svak iza svojeg instrumenta, ljudi s kojima se, kako kaže njihova profesorica, može i na kraj svijeta? Dobiti priliku da ih upoznamo već nam je sada bila čast jer, uvjereni smo, ova će djeca danas-sutra postati pravi virtuozi i vrhunski glazbenici, kompozitori... Dokazuju to svojom upornošću, marljivošću, zanesenošću glazbom i naravno izvrsnim izvedbama na koje, kad ih poslušate, nećete ostati ravnodušni. Vrijeme je da vam ih predstavimo.

Josip, Jan, Luka, Ema, Antonela, Nika i Adriana – sedmero je „veličanstvenih” učenika UŠ Franje Lučića. Nekoliko njih ove se godine oprašta od glazbenog obrazovanja u ovoj školi u nadi da će ga nastaviti na Muzičkoj akademiji.

Mladi „veteran“ koji školu pohađa već 12 godina, što je, priznaje nam, više od polovice njegova života je 21-godišnji Josip Veselić. Nakon deset godina sviranja violine, na jednom seminaru zavolio je violu, počeo je svirati te je danas ponosni violist ovog septeta. U glazbi kaže uživa, ona je njegov način izražavanja i životni odabir.

-Završio sam i srednju strojarsku školu, ali glazba je moja želja. Najradije bih bio profesor, no korak po korak, prvo treba upisati Akademiju. Ali kad bi mi se pružila prilika definitivno bih se, kao profesor, vratio u ovu školu-kaže nam.

Glazba je najljepši način izražavanja

Ni sam se kaže, ne sjeća, što ga je točno privuklo glazbi. U obitelji mu nitko nije muzičar pa je i njegova ideja da upiše glazbenu školu pomalo iznenadila roditelje. Josip je prvo htio svirati gitaru, no igrom slučaja dopala ga je violina, a kasnije viola.

-Htio sam gitaru svirati, no nije bilo mjesta, otišao sam na violinu, skoro sam i odustao u 4. razredu, bilo mi je dosta svega, pao sam čak prvi rok da upišem srednju glazbenu, no oduvijek sam to volio i s vremenom mi je muzika prirasla srcu i nema, po meni, ljepšeg medija za izraziti se-rekao nam je Josip koji je ovih dana uspješno položio prijemni ispit na Glazbenom odjelu Umjetničke akademije u Splitu.

Za razliku od njega, kolega Jan Naglić dolazi iz glazbene obitelji te je klavir počeo svirati na poticaj roditelja. Prvih dana, priznaje Jan, protestirao je, pa čak i plakao prije satova. Tako je to valjda sa svim budućim kompozitorima.

- Meni su roditelji rekli: „Pa je l' bi ti išao na klavir?“, pa sam ja rekao „Hajde može”, no prvih mjesec dana sam svaki puta plakao prije sata klavira. Jako sam protestirao, nije mi se dalo, vježbao sam deset minuta prije sata, no danas bih se htio baviti glazbom. Sviram gdje god se može svirati, gdje god me zovu idem, svirao sam i orgulje na misi. Htio bi studirati čembalo i kompoziciju na Akademiji i postati kompozitor-rekao nam je Jan.

Filmska glazba kao gušt i izazov

Glazba koja ga najviše privlači je filmska glazba, a upravo se ona nalazi na repertoaru septeta „Sedmero veličanstvenih“. Unatoč željama entuzijastičnih pojedinaca za izvođenjem kompozicija slavnog Franza Schuberta, kažu nam, ljubav prema filmskoj glazbi među sedmorkom je prevagnula. „Schindlerova lista“, „La vita é bela“, „Kung fu panda“, „Kako istrenirati zmaja“, „La-la land“, „Aleluja“, „Schreck“ – neki su od naslova filmova čijom su se glazbom ovi mladi ljudi predstavili i na natjecanju „Bistrički zvukolik“ gdje su osvojili prvu nagradu, te na mini turneji u Sinju i Solinu, kao i na nastupima u svojim školi.

Upravo takvu glazbu voli svirati i najmlađa članica septeta, violončelistica Adriana Peher. Ove je godine završila osnovnu školu te prvi razred srednje glazbene škole. Iako joj je možda još prerano o tome razmišljati, također se vidi na Muzičkoj akademiji. No, prisjeća se vremena kad je tek upisivala glazbenu školu i jedina dva instrumenta koja je poznavala bili su klavir i violina.

-Htjela sam svirati klavir, a mama me potaknula da u prijavi napišem i drugi izbor koji bi mi bio. Pa sam rekla violina. Rekla mi je mama da nisam normalna, da što ću svirati violinu! Išli smo gledati druge instrumente pa mi je violončelo bilo uredu, kao „dobro mi zvuči”. Na klavir nisam upala, ali na violončelo jesam i kad sam trebala doći bila sam jako razočarana i penjala sam se po stepenicama k'o da idem na robiju, no nakon sata sam rekla mami da je to predobro. Nakon toga su nas zvali da je netko od klavira odustao i da ima mjesta ako želim, no ja nisam željela. I iskreno sam sretna što nisam otišla na klavir, a ni na violinu-ispričala nam je Adriana.

Violinu pak vole Nika Kozina i Antonela Vlašić, dvije violinistice ovog septeta. Iako je glazba njihova ljubav, istaknule su kako ipak ne planiraju upisati Akademiju, barem ne za sad. No, glazbi i dalje ostaju privržene, nadaju se i kroz njihov septet.

-Završila sam glazbenu školu, ali sam i dalje članica septeta i orkestra. Moji svi doma sviraju klavir, a ja sam htjela nešto drugačije pa sam izabrala violinu. Svirala sam komornu glazbu, no septet je nešto drugačije i meni draže. Valjda zbog ljudi i profesora, a i vrsta glazbe koju sviramo mi je zanimljiva-rekla nam je Nika koja najesen kreće u Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn pa se nada da će joj uz nove školske obaveze ostati nešto vremena i za septet.

Uživaju biti dio septeta

Maturantica Antonela inače je i učenica trećeg razreda gimnazije odakle je putevi odvode u malo drugačijem smjeru. Želja joj je naime, upisati medicinu, no ljubav prema glazbi uvijek će biti tu negdje.

-Ove godine sam maturirala srednju glazbenu školu, isto violinu, a prvotni izbor mi je bio klavir, no nisam upala, pa je drugi izbor bio violina. Nije uvijek bilo lagano, puno puta sam htjela odustati, no ova zadnja godina u školi je bila baš posebno iskustvo za mene i jako sam uživala kroz ovaj septet. Ja neću na Akademiju, planiram upisati medicinu, ali vidjet ćemo još. Nadam se da ću se glazbom nastaviti baviti i da će ovaj septet nastaviti raditi-rekla nam je Antonela.

Septetom je oduševljena i mlada oboistica Ema Jančetić. Želja da ove godine upiše Muzičku akademiju joj je ovih dana ispunjena. Naime, Ema je uspješno položila prijemni ispit i kao prva na listi upala na Akademiju.

-Rado bih da mogu svirati u orkestru i predavati obou u nekoj školi. Oko odabira oboe kao instrumenta pomogao mi je profesor kojeg sam upoznala kad sam ovdje došla u školu. Zavoljela sam obou, volim svirati, a zabavno je biti i dio ove ekipe-rekla nam je Ema.

Najstariji među sedmoricom je 23-godišnji Luka Smotalić koji glazbenu školu pohađa uz rad. Upisao ju je sa 16 godina te se opredijelio za kontrabas. Biti članom septeta kaže, ispunjene su sve njegove želje.

- Još dok sam bio u osnovnoj školi počeo sam samoinicijativno svirati gitaru i bubnjeve. Roditelji su me pitali želim li se ozbiljnije baviti glazbom i upisati neki instrument, malo sam tražio i odabrao sam kontrabas. Pitala me profesorica da li bih želio biti u sastavu, pa sam se priključio. A kakve su mi želje? Već sam si želje ispunio, što mi fali?-rekao nam uz osmijeh Luka.

Najprije treba voljeti svirati

Zajedno uče, zajedno sviraju, međusobno se nadopunjavaju i međusobna su si podrška prije svakog nastupa.

-Morala sam odsvirati taj solo u „La-la Landu” i stvarno mi je bilo teško kako ću to izvesti, a onda mi je Josip održao „prodiku” i objasnio mi kako se ne smijem brinuti nego moram uživati dok sviram, i raditi za sebe. To me spasilo taj dan-ispričala nam je Adriana, a Josip nam je objasnio na što je točno mislio:

-Niti jedno dijete neće odsvirati besprijekorno, nisu svi "wunderkindovi" nadareni da mogu odsvirati bez problema, tako da prvo i osnovno, ljudi se moraju pomiriti da na nastupu mogu pogriješiti. Svi smo ljudi. Profesionalni muzičari konstantno griješe na svim nastupima. A mi smo učenici osnovne i srednje Umjetničke škole. Čim se pomirimo s tim da ćemo pogriješiti lakše ćemo svirati. Ali prva i osnovna stvar je da i u životu ako ne volite ono što radite svaki dan vam je muka raditi to. Ako dođete na nastup i mrzite taj instrument i muči vas to, smuči vam se, nemojte to uopće svirati. Odsvirajte za sebe. A poslije onda možete svirati i za druge, kad vi sami ne uživate u tome neće ni drugi-kaže Josip.

Adriana je nakon toga svoj solo na violončelu, uz Janovu pratnju na klaviru izvela sjajno. Međusobna podrška koju u trenutku nastupa jedan drugom daju da bi svi zajedno u izvedbi bili što bolji upravo je ono što kroz rad s ovom djecom njeguju njihovi profesori, mentori pod čijim budnim okom ova djeca uče, stvaraju i stasaju u mlade glazbenike.

Mentori ponosni: Oni su san svakog pedagoga

-Oni nisu navikli svirati u pratnji i ovo skupno muziciranje je puno bitnije i zbog treme koju im je lakše na pozornici podijeliti među sobom. Moraju naučiti da je njih sada jedno tijelo, i da moraju očima i pokretima tijela komunicirati, da nisu sami u izvedbi-objašnjava nam profesorica Tea Krčelić Rabadan dodajući kako u tome i uspijevaju.

Ponosno ističe kako se radi o djeci koja su sama pokazala inicijativu za sudjelovanjem u takvom sastavu želeći izaći iz okvira školskog programa, probati svirati nešto drugačije i nešto što im se sviđa. Tako su se jedan po jedan priključivali postojećem kvartetu, krenuli svirati filmsku glazbu i ubrzo, uz pomoć svojih mentora stvorili repertoar za cjelovečernji koncert. Uz profesoricu violončela Teu Krčelić Rabadan, koja je i pokretačica ideja o septetu, tu su kolege profesori Marko Požgaj, prof. oboe te Marin Rabadan, inače njezin suprug, profesor trombona. Zajedno uspijevaju usmjeriti ove mlade ljude glazbenim putevima koje su odabrali.

-Želio bih ih pohvaliti na njihovoj inicijativi i ovaj septet ne bi ni postojao da oni sami nisu to htjeli raditi. Natezali su profesoricu za rukav, sva glazba koju smo svirali bila je njihova želja. Tako je nastao i koncert koji smo izveli u Sinju i Solinu i tako im omogućili da prenesu dalje dobar glas o svojoj školi u Velikoj Gorici-rekao nam je Marin Rabadan zadužen za aranžman koji izvodi septet.

I profesor oboe za ove mlade ljude ima samo riječi hvale.

-Gušt je raditi s njima kad osjetite da to vole i da nije teško i da su spremni vježbati. I mi se osjećamo mlađima. Imao sam i priliku s njima zasvirati. Rekao sam im tom prilikom da je meni veća čast svirati s njima, nego njima sa mnom. To je zadovoljstvo, nema tih novaca zbog kojih bih mijenjao takav rad s njima-kazao je profesor Požgaj.

-Želja svakog glazbenog pedagoga je imati ovakvu djecu, kad vi u njih uložite da vam se sve to vrati nazad-slažu se mentori, a želja im je da s njima nastave raditi i dalje, čak i kad napuste Umjetničku školu Franje Lučića i krenu nekim drugim putevima.

Prirediti koncert u Velikoj Gorici

-Mi bismo voljeli da i dalje radimo s njima jer nam je zaista lijepo i oni su utjelovljenje onih idealnih učenika kakvi bi trebali biti. Užitak je raditi s djecom i ljudima koji to žele i kad dobijete taj "feedback" onda vas to još više tjera da budete s njima i da radite i nagradite ih koliko možete-rekla je profesorica Tea.

Septet Sedmero veličanstvenih trebao bi, slažu se svi postati gradski sastav na kojeg bi cijela Velika Gorica bila ponosna. Ovi mladi ljudi i njihovi mentori imaju veliku želju predstaviti se domaćoj publici, a prilika za to, kaže nam profesorica Tea pružit će im se u rujnu. Naime, na pomolu je suradnja s Pučkim otvorenim učilištem Velika Gorica koje će na svoj program početkom jeseni uvrstiti jedinstveni koncert Sedmero veličanstvenih. Budite sigurni da na vrijeme rezervirate svoje mjesto.