Od Hamleta u Buševcu do Vanesse Redgrave: Prije 90 godina rođen je Zvonimir Črnko

Prije nego što se u međunarodnoj špici filma Isadora pojavio kao Ivan Tchenko, Zvonimir Črnko igrao je nogomet za Polet i Hamleta na pozornici Seljačkog doma u Buševcu. S te je pozornice stigao pred Branka Gavellu, zatim pred televizijske kamere i naposljetku uz Vanessu Redgrave u jednoj od najvećih europskih filmskih produkcija svoga vremena.

Rođen je 1. kolovoza 1936. godine. Danas se navršava 90 godina od njegova rođenja.

Hamlet pred Gavellom

Pučko kazalište Buševec djeluje od 1923. godine, a tijekom pedesetih na repertoaru su mu bili Shakespeareov Hamlet, Roblesov Montserrat, Ogrizovićeva Hasanaginica i Tomićev Barun Franjo Trenk. Predstave su igrane u Buševcu, Lekeniku, Kučama i Turopolju. U tom je ansamblu prve uloge odigrao Zvonimir Črnko.

Sa 16 godina nastupao je za nogometni klub Polet. Dvije godine poslije igrao je u Hamletu, a ulomke iz te uloge odabrao je i za prijamni ispit na Kazališnoj akademiji. Prema zapisima objavljenima nakon njegove smrti, Branko Gavella godinama je Črnkov nastup spominjao kao jednu od najsugestivnijih interpretacija Hamleta koje je vidio na prijamnim ispitima.

Črnko je već tada u Buševcu preuzimao i redateljski posao. U dvadesetoj godini postavio je Miljenka i Dobrilu, 1958. režirao je Klupko i Povratak, a dvije godine poslije Matiju Gupca. Njegov profesionalni put krenuo je prema Zagrebu, dok je veza s buševečkim kazalištem ostala čvrsta.

Nakon završene Državne muzičke škole studirao je glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost. Igrao je na zagrebačkim kazališnim pozornicama, a od 1962. do 1966. bio je član Komedije. Pravu popularnost donijela mu je televizija.

Glumac čije se lice pamtilo

Črnko je na ekranu nosio sjetu, prkos i unutarnji nemir. Redatelji su mu povjeravali mladiće koji teško pristaju na pravila sredine, a Hrvatska enciklopedija taj tip njegovih uloga opisuje izrazom „mladi gnjevni čovjek“.

Publika ga je zapamtila u seriji Tu negdje pokraj nas iz 1965. godine, a jednu od najvažnijih televizijskih uloga ostvario je kao ilegalac Dren u Sumornoj jeseni. Serija je 1969. privukla veliku pozornost gledatelja i učvrstila njegov status televizijske zvijezde.

U isto vrijeme Črnko je već zakoračio u međunarodni film. Britanski redatelj Karel Reisz odabrao ga je za ulogu Sergeja Jesenjina u filmu Isadora, posvećenom životu plesačice Isadore Duncan. Naslovnu junakinju igrala je Vanessa Redgrave, a Črnko je u špici potpisan kao Ivan Tchenko.

Jesenjin je zauzimao posebno mjesto u njegovu životu. Črnko je volio njegovu poeziju i često recitirao njegove stihove. Pred kamerom je dobio priliku utjeloviti pjesnika kojega je godinama nosio sa sobom.
Filmski kritičar Tomislav Kurelec opisao ga je kao prvoga hrvatskog glumca s velikom ulogom u visokobudžetnom zapadnom filmu. Isadora je prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, gdje je Vanessa Redgrave nagrađena za najbolju glumicu. Za istu je ulogu poslije nominirana i za Oscara.

Velike uloge i rani odlazak

Črnko je nakon Isadore nastupao u još nekoliko međunarodnih produkcija, a domaći film donio mu je dvije uloge koje su ostale središnja mjesta njegove karijere.

U fantastičnoj drami Čovjek koga treba ubiti iz 1979. tumačio je učitelja Farfu, Šćepana Malog i ruskog cara Petra III. Godinu poslije u Izgubljenom zavičaju igrao je čovjeka koji se vraća na otok i iz fragmenata prošlosti pokušava sastaviti vlastiti život.

Črnko je svaku ulogu mjerio vlastitim kriterijima. Odbijao je tekstove i angažmane koji mu nisu odgovarali, a sukobi s redateljima pratili su ga tijekom karijere. Intervjue je davao rijetko. Umjesto razgovora o sebi, radije je recitirao Jesenjina i prepuštao ulogama da govore.

Posljednju veliku filmsku ulogu odigrao je 1985. godine u Crvenima i crnima. Imao je 49 godina kada se povukao iz glume i javnog života. Razloge je zadržao za sebe. Ivo Štivičić, jedan od rijetkih prijatelja koje je zadržao iz glumačkog svijeta, njegov je izbor opisao kao „osamljenost kao najteži oblik slobode“.

Črnko je umro 25. siječnja 2008. godine. Vijest o smrti čovjeka koji je nekoć punio televizijske ekrane prošla je gotovo neprimijećeno. Prvi opširniji tekst o njemu objavljen je na stranici Poleta iz Buševca, kluba u kojem je kao dječak igrao nogomet. Kino Tuškanac nekoliko mu je mjeseci poslije posvetilo memorijalni filmski ciklus.

Buševec na početku i na kraju

U životopisima Zvonimira Črnka Buševec obično stane u zagradu uz datum rođenja. Njegov stvarni udio u priči mnogo je veći. Buševec mu je dao prvu pozornicu, prvog Hamleta, prve redateljske pokušaje i publiku pred kojom je učio glumački zanat, a pola stoljeća poslije prvi ga je dostojno ispratio.

Iz istoga su kazališnog kruga poslije potekli ili mu obiteljskim korijenima pripadaju Rene i Sven Medvešek, Vanda Winter, Filip Detelić i redateljica Romana Rožić. Mjesto s približno tisuću stanovnika tako je uz svoje Pučko kazalište izgradilo i gradi rijetku i vrijednu kazališnu povijest još i danas.