Iako ga ne vidi, Franju svijet inspirira: Pjeva, svira, programira i druge motivira

Kad ste novinar upoznajete mnoge zanimljive ljude, uzimate izjave od onih koji imaju nešto važno za reći, saslušate one koji se jadaju o nepravdama i problemima koji su ih snašli, posjećujete domove onih sa zanimljivim i posebnim životnim pričama... Priča mladog Velikogoričana Franje Lučića mogla bi se nazvati upravo tako – posebnom, zanimljivom, dirljivom... No, dok razmišljamo na koji ju način čitateljima ispričati, možemo samo reći da je ona puno više od toga. Njegova priča je inspirativna, poticajna, pozitivna, upravo onakva kakva nam je, u ovo vrijeme, možda i najpotrebnija.

Priča je to o jednom sasvim običnom mladiću iz našeg susjedstva. O 25-godišnjaku koji voli sve što vole mladi. Dečku koji o stvarima koje ne voli, niti ne razmišlja. Frajeru koji svira i pjeva tako dobro da vam klecnu koljena. Mladom čovjeku ambicioznih planova i snova. A koji unatoč svim poteškoćama koje je život pred njega postavio i koje ga ipak čine drugačijim od drugih, s osmjehom na licu kaže: „Ja se ne usredotočujem na to što sam slijep. Živim život kao i svi ostali.“

A njegov život, kao i život njegovih najmilijih nije bio nimalo lagan. Franjo je, naime, u prvim mjesecima života trajno ostao bez vida. To mu se, priča nam njegova majka, ne bi dogodilo da je medicina na vrijeme reagirala. Jer iako rođen u terminu, zbog komplikacija pri porodu, morao je jedan dan provesti u inkubatoru. Ondje je, tvrdi majka, došlo do zamućenja rožnice i mrežnice oka. Na prvim je pregledima liječnicima skretala pozornost na Franjine čudne, "zrcalne" zjenice, no gdje god su ih bili uputili reklo se da ima vremena da se oko još razvije. Na posljednjem pregledu kod specijalista u Austriji liječnik je kazao da su stigli prekasno. Očni živac je atrofirao i Franjo je ostao slijep zauvijek.

No ta činjenica, nije ga spriječila da bude uspješan u svemu čega se prihvati. Od malih nogu bio je vedro dijete koje se bez problema uklopilo u vrtićku skupinu. Potom, odličan učenik u Osnovnoj školi Vukovina nakon koje je upisao Gimnaziju Velika Gorica. Već s osam godina krenuo je u Umjetničku školu Franje Lučića, čije i ime nosi, te maturirao klavir. Svira ga fantastično. Uz to i pjeva, ima bend „Waste landers“ s kojim je, do pojave krize nastupao po goričkim kafićima i klubovima, a nekoliko „gaža“ održali su i u Zagrebu te na moto susretima. Javnost ga pak pamti po sudjelovanju u poznatom tv show-u Super Talent u kojem je već poodmakle 2009. godine imao zapažen nastup.

Glazba je vječna ljubav

Ovog, danas 25-godišnjaka, posjetili smo u predblagdanskoj toplini njegova obiteljskog doma u Rakitovcu. Vedar, ali pomalo samozatajan, otkrio nam je čime se bavi, što voli, kakve želje i planove ima, i naravno zasvirao klavir.

-Glazba je bila i ostala moja ljubav. Uvijek je uz mene. Imam bend, no ove godine, zbog situacije kakva je, nismo svirali. Sviram zato doma, pišem pjesme, pjevam – kaže nam Franjo.

Najviše uživa u žanrovima poput rock-a, heavy metala, no sve više ga privlači i jazz.

-U bendu sviramo rock i metal, to je i prvi žanr koji sam uvijek slušao, volio i još uvijek volim. No, kako starim volim više i eksperimentirati u glazbi, poslušati jazz i bluz, pa i pop ako je neka dobra pjesma. Ne orijentiram se sad samo na žanr, već ako je glazba dobra onda je slušam-govori Franjo.

U svojoj sobi na katu kuće ima klavijature, mikrofon i svu opremu koja mu je potrebna za bavljenje glazbom. Imao je Franjo ambicija da upiše Muzičku akademiju, a jedna od ideja bila je i otvorenje glazbenog studija u kojem bi, kaže, snimao bendove. No, nakon srednje škole ipak je upisao studij anglistike i informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu.

-Dugo su me nagovarali da upišem Akademiju, no u tom trenutku imao sam veću želju probati nešto drugo. Odlučio sam se za engleski jezik, uvijek sam u tome bio dobar. Mislim da bolje znam engleski nego hrvatski. Uz to me počela zanimati informatika, rad na računalima i programiranje pa sam smatrao da bi mi studij informacijskih znanosti bio zanimljiv. No razočarao sam se jer to nije bilo ono što sam očekivao – priča nam Franjo koji je ove godine odustao od spomenutih studija i odlučio se posvetiti programiranju.

Budući programer

-U vrijeme ove krize, odlučio sam se baviti nečim novim, a počelo me zanimati programiranje. Naučio sam već dva programska jezika i plan mi je da idem tražiti posao u tome. To mi je sada najveća zanimacija-priča nam Franjo koji je programiranje učio putem internetskih tečajeva gdje je i polagao ispite i dobio potreban certifikat.

Trenutno radi na dva programerska projekta za koje se nada da će mu omogućiti ulazak u poslovni svijet.

-Radim trenutno dva veća projekta i to će, nadam se, u drugom djelu sljedeće godine biti dosta da nađem neki posao. Oba projekta su slična, a radi se o društvenim igrama u web izdanju. To je kao aplikacija, primarno za slijepe, jer one već postoje za ljude koji vide, no mi tome nemamo pristup pa sam odlučio to napraviti. Aplikaciju može koristiti bilo tko, ali primarno je to bila moja motivacija da je napravim za slijepe osobe-objašnjava Franjo.

Iako je zaposlenost osoba s teškoćama, kao i slijepih u svijetu pa i kod nas, vrlo niska, u programerskoj branši, tvrdi Franjo, ima upravo takvih osoba. Upornošću, radom i trudom, Franjo je uvjeren da može ostvariti ovaj zacrtani cilj, a put koji je pred njim, ne razlikuje se puno od puteva svih ostalih koji se žele time baviti.

-Jedan od razloga zašto sam odabrao ovu industriju je taj što znam dosta slijepih ljudi koji su zaposleni u programerskim tvrtkama. Još sam u fazi učenja. I videća osoba u toj industriji mora pokazati neki projekt, da je nešto napravila. Ja ću to također pokazati. I idem po postupku po kojem idu i svi. Ali da, ima definitivno slijepih ljudi koji rade u tome. No, zaposlenost među slijepima je, još uvijek, na žalost niska, ali mislim da sam ja na dobrom putu da ostvarim tu želju-kaže.

Tehnologija puno pomaže

Franjina aplikacija također bi bila doprinos tehnološkim postignućima današnjice koja su, ističe, uvelike olakšala integraciju slijepih osoba u društvo. Uz pomoć tehnologije Franjo može gotovo sve, no uvijek ima prostora za napredak.

-Uvijek može bolje, ali definitivno je tehnologija napredovala i olakšava život. Još uvijek ima stvari koje mi, slijepi, ne možemo raditi, ne možemo voziti auto, na primjer. Možemo otići u grad busom, obaviti što treba. GPS pomaže puno. Puno sam ga koristio kad sam išao na fakultet, oslanjao se na taj sustav da dođem do pravog mjesta-priča.

Putovanje mu je, kaže, najveći problem jer sve se mora potanko isplanirati i organizirati. Godina koja se polako bliži svom kraju stoga mu je bila nešto lakša jer je većinu vremena, kao i drugi, provodio kod kuće – za računalom koje je, kao i svima nama, i njegov „prozor u svijet“.

-S kompjuterima je to došlo na jedan nivo koji je dobar. Nema tu previše teškoća, sve praktički mogu raditi. Najviše se družim na internetu, nisam neki tip za izlaske u klubove, većinom je to društvo na internetu ili ovako kad su bili koncerti onda sam s dečkima iz benda išao na Iron Maiden, Deep Purple i druge koncerte-kaže Franjo.

Voli sve što vole mladi

Voli igrati kompjutorske igrice pa je svaka subota rezervirana za ekipu s kojom na internetu igra „Dungeons and dragons“. Fantasy mu je i omiljeni književni žanr. Puno čita, a voli i filmove i tv-serije.

-Hobiji su mi gaming, čitanje knjiga najviše fantasy žanr, filmovi, serije, svake subote s prijateljima online igramo Dungeons and dragons. Volim sve što vole mladi-kaže Franjo i dodaje kako mu današnja tehnologija omogućuje da u svemu tome uživa, kao i svi ostali.

-Filmovi i serije, kao i ovo drugo, sve ima svoju prilagodbu. Pogotovo strani filmovi, domaći baš i ne. No bilo koji američki filmovi popularni ili manje popularni, kao i serije, svi imaju audiodeskripciju-objašnjava Franjo.

Na naše pitanje što ne voli, što ga ljuti ili živcira dugo nije mogao pronaći odgovor. Ne usredotočuje se, kaže, na ono što ne voli.

-Ne znam što da vam velim da ne volim. Nije da se koncentriram na stvari koje ne volim. Radim svoje, a ono što me ne zanima o tome ne razmišljam. Evo, ne volim politiku-zaključuje uz smiješak.

Prihvatiti život kakav jest

Pozitivan i jednostavan, a opet poseban, uz poslovne planove, druženja i hobije želja mu je i da se jednog dana oženi i osnuje obitelj. Sada još živi s roditeljima koji su mu, uz dvije starije sestre podrška u svemu kroz život. Jedni drugima zapravo su podrška jer, otkriva nam Franjina mama Štefica, nije uvijek bilo lako nositi se s teškoćama koje im je život donio.

Iako danas Franjo sve u kući obavlja samostalno, iza svega što je u svom mladom životu dosad postigao uloženo je mnogo truda i ljubavi, a napose prihvaćanja života onakvim kakav on jest. Franjo je, kaže mama Štefica, oduvijek bio inteligentno i nadareno dijete. U Glazbenoj školi potvrđeno mu je da posjeduje apsolutni sluh pa su ga roditelji usmjeravali da se glazbom nastavi baviti za što još uvijek i ima vremena.

Vedrinom, upornošću, trudom i prihvaćanjem realnosti onakvom kakva jest, teškoća se, kakva god ona bila, može savladati, prihvatimo li je djelom nas samih. To dokazuje i ova Franjina priča, koja nam je kao dragulj isplivala u moru tema s kojima se kao novinari susrećemo. Kad smo za kraj pitali Franju koju poruku ima za naše čitatelje, u svom stilu, vrlo jednostavno, nam je odgovorio:

-Nemam neku osobitu poruku. Ja se ne usredotočujem na to jesam li ili nisam slijep. Čovjek sam, osoba kao i svi ostali, radim i živim svoj život kao i svi ostali. Poruka je ta: Treba živjeti život. Takav kakav jest. Sretan vam Božić i Nova godina i ...drž'te se!