Dragutin slavi drugi rođendan: Prije 29 godina izašao je iz zloglasnog srbijanskog logora

Potresnu priču našeg sugrađanina Dragutina Kovačevića koji je 1991. godine prošao sav pakao Vukovara objavili smo u studenom 2019. godine uoči obljetnice pada grada, jednog od najtužnijih dana u novijoj hrvatskoj povijesti, a upravo sredinom kolovoza glavni lik te junačke i šokantne priče o otporu i žrtvovanju obilježava još jedan veliki dan u svom životu.

Na blagdan Velike Gospe, s 14. na 15. kolovoza 1992. godine, nakon 273 dana straha, agonije, torture i neizvjesnosti u srbijanskim logorima za ratne zarobljenike, u Nemetinu kraj Osijeka konačno je dočekao razmjenu, zajedno sa 662 drugih logoraša.

Razmjena ratnih zarobljenika na ničijoj zemlji, na cesti između Nemetina i Sarvaša, bila je najveća razmjena hrvatskih zatočenika iz srbijanskih logora, među kojima su uglavnom bili vukovarski branitelji, a svi oni složni su u jednom- tog dana slave svoj drugi rođendan.

Iako je Vukovar službeno pao 18. studenog 1991. godine, bitka je za Dragutina i pripadnike njegove postrojbe koja je držala položaje na Hercegovačkoj ulici završila tek dan kasnije. Predali su se zajedno s ranjenicima i civilima skrivenima u priručnoj bolnici u Borovo Commerce-u.

-Tamo smo se presvukli u civilnu odjeću jer je došao kraj, spašavala se živa glava. Pokušavali su pregovarati mnogi ljudi, no tko god je izašao van pogodili su ga. Kako smo bili u podrumu kasnije su tenkovi okružili zgradu i gađali stupove, pa se zgrada nagnula na jednu stranu. Prvo su izvlačili ranjenike i ženu i djecu, a onda nas na kraju- prisjeća se Dragutin koji danas sa svoje „nulte crte“ bojišnice nema niti jednu fotografiju što najbolje oslikava pakao u kojem su se nalazili.

Već u tom momentu nastupila je njegova kalvarija. Čistom slučajnošću završili su u autobusu sa zarobljenim hrvatskim policajcima koji se nisu presvukli u civilnu odjeću, pa su kao takvi bili najdraža meta četnicima.

-Imali su poseban pik na MUP-ovce jer se oni nisu presvlačili već su ostali u svojim plavim uniformama i kao takvi su im bili veliki trn u oku. Tamo u toj koloni dosta naših dečkiju je na licu mjesta pobijeno. Vojska nas je zarobila i onda su napravili kordon pa smo mi išli između njih. I onda su iz okolnih sela dolazili lokalni ljudi i četnici koji su nas prepoznavali i izdvajali. No prvi put su nas ispeglali tu u autobusu s MUP-ovcima- prepričava nam Dragutin.

Farma kao logor

Prema prvotnom planu četnika i JNA, trebali su biti upućeni u Srijemsku Mitrovicu, ali budući da nije bilo mjesta u zatvoru, preusmjerili su autobuse sa zarobljenicima za Stajićevo. Radilo se zapravo o farmi za krave koja je uoči njihovog dolaska malo počišćena i ograđena žicom, pa gotovo preko noći postala pravim sabirnim logorom.

-Interesantno mi je što Srbija sada to negira. To mi je nevjerojatno i ne mogu shvatiti tu politiku da nas netko može praviti ludim i negirati to. Postoje snimke, svjedočanstva i dokazi, a oni pričaju da to nije istina i da nisu učestvovali u tome- rekao nam je Dragutin na početku te mučne priče.

Najgore dane u životu proveo je upravo u tih prvih tjedan dana. Svi su bili prije svega uplašeni. Izgubio je, priznaje, u tim trenucima i volju za životom.

-Došao si u drugu državu. Nama koji smo živjeli na tome području to je sve još nekako bilo poznato, ali ljudi koji su sa strane dolazili braniti Vukovar, njima je bilo gore. Nama je bio šok, no zamislite kako je tek njima bilo- kaže Dragutin kojega je rat, kao i većinu vukovarskih branitelja, zatekao kao običnog čovjeka, radnika koji je život živio punim plućima te kojega je ratni kaos gotovo preko noći pretvorio u neustrašivog ratnika.

Prisjeća se da je tih prvih dana bilo naprosto stravično.

-Bilo je jako hladno, zima. Mi izmoreni, demotivirani, bez informacija. Prljavi smo jer se nismo kupali po mjesec dana s obzirom da nije bilo vode. Svi smo bili zarasli, izgledali smo kao Talibani. Netko te ubije tamo i zakopa te u šumi, mogla te je samo progutati noć i više te nitko nikada ne vidi. Znate, što čovjek može izdržati to nitko ne može. Čovjek je definitivno najveća životinja- tvrdi Dragutin.

Prvih dana, kaže nam, to nije bilo klasično ispitivanje. Dolazili su Srbi i četnici iz lokalnih mjesta, Borova Sela, Negoslavaca i ako si slučajno nekoga poznavao s kime si se nekoć zavadio i to zbog neke banalne stvari u životu, taj bi te koštao glave. Iako su konstantno bili izloženi torturama koje je teško i zamisliti, nakon 10-ak dana pakla svima je laknulo. Konačno ih je popisao Crveni križ, pa je tako od tog trena bilo znatno teže nestati preko noći.

Ubrzo su počela prava ispitivanja, a provodio ih je visoko pozicionirani vojni kadar, pretežno iz Kontraobavještajne službe (KOS). U grupama po četvero ili petero odvodili su ih u podrum gdje se nalazila prostorija za ispitivanje. Teške optužbe za zločine, ekstremno prebijanje i psihološka tortura tek su slijedili.

-Najmanji problem je da te istuče, ali misliš si „a jesi frajer zavežeš me i onda me tučeš i ubijaš Boga u meni, ajde odveži me, pa ćemo se onda potući muški.“ To je bilo kukavički- priča nam Dragutin, bivši pripadnik 'Kiwi' voda, malene jedinice koja je uništavala neprijateljske tenkove kao od šale, jednako kao što je uspješno razbijala i pješadiju koja je nemilosrdno navaljivala na njihove domove u slavonskoj ravnici.

Otegotna okolnost bila im je ta što je neprijatelj imao podosta dokumentacije koja je ostala po našim ratnim stožerima. Kada su se uključivali u Zbor narode garde i obranu bili su upisani pod imenom i prezimenom, naoružanjem koje su zadužili, informacijama u kojoj jedinici su bili i na kojem punktu, a nitko od Dragutinovih suboraca nije znao da KOS-ovci to imaju na stolu ispred sebe.

-Svi smo, naravno, pričali da smo bili pehari i kuhari, ali oni nisu padali na te priče. No mi smo se čvrsto držali jedne priče i tu smo ostali dosljedni do zadnjega. Njihova propaganda je bila strahovito jaka, pisalo se da smo ubijali djecu, vadili oči ljudima i tako dalje, a posebno su tražili snajperiste ili one koji su uništavali tenkove. I onda smo se mi dogovorili da ćemo za to „okriviti“ naše poginule dečke za koje smo znali da više nisu živi. I svi smo se držali te priče bez obzira na provokacije. Bili smo jedinstveni i nismo popuštali u tim pričama- prepričava nam Dragutin detalje s ispitivanja.

„Knjaz Miloš gajba“

Što su sve propatili na tim mučenjima, kaže, nije za svačije uši, no jedna metoda posebno mu se urezala u sjećanje.

-Dođeš tamo, sjedneš na gajbu mineralne vode Knjaz Miloš. I onda klekneš na gajbu, a ja sam, sjećam se dobro, tada bio u adidas tenisicama. I onda ih skineš pa te kablovima tuku po tabanima. Da ti lomi ruku ili nogu ne bi pisnuo, ali ovo je najgore nešto što se može dogoditi. Ali izdržali smo i to. Nas je 100 bilo u toj jednoj prostoriji. Tek se onda vidi što znači biti čovjek i nečovjek. Ljude su dovozili natrag u dekama isprebijane na mrtvo ime- samo su neki od detalja koje nam je prepričao Dragutin.

A sve te teške dane njegova obitelj nije čula ni riječi o njemu. Sklonjeni u Zagrebu nisu imali informaciju je li živ ili mrtav, a kamoli znali gdje se nalazi. Zadnji kontakt sa svojim najmilijima Dragutin je imao početkom studenog kada se javio iz stožera u Vukovaru.

U logoru Stajićevo ostali su do 22. prosinca 1991., na Dan Armije, posebno će se prisjetiti Dragutin. Prebacivanje u Mitrovicu za njih je bilo gotovo jednako spasu.

Mitrovica kao hotel

-Mitrovica je u odnosu na Stajićevo bio hotel. Tamo je bilo grijanja što nam je bilo najvažnije. U Stajićevu smo imali vanjski WC, obavljao si nuždu po velikoj hladnoći, pa te još kada ideš noću na toalet istuče i stražar- opisao nam je Dragutin konačni odlazak iz Stajićeva.

Tek kada su došli u Srijemsku Mitrovicu po prvi puta su svojim obiteljima javili da su živi. Tada su se, kaže nam, osjećali sigurnima u smislu da neće nestati preko noći, no brinuli su zbog toga što su nakon ispitivanja mogli završiti u Beogradu u zatvoru na služenju doživotnih kazni.

Bez obzira koliko im je bilo teško pokušavali su na jedan način odagnati te crne misli. Crveni križ kasnije im je omogućio da mogu kupovati hranu u kantini i to novcem svojih obitelji koje su im slali preko Bosne i Hercegovine i Borovo trgovine.

-Nikada nismo znali koliko su nam novaca poslali jer bi si stražari uvijek ostavili dio. Najviše smo ulagali u cigare, šećer i kekse. Kekse smo uzimali zbog kartonskih kutija jer smo ih davali jednom među nama koji nam je nacrtao karte za belot, pa smo kasnije organizirali i turnir potajno. Ma sve smo pokušavali samo da glava „ostane zdrava“. Od kruha smo radili kockice i igrali jamb. Pa su nam radili pretrese po spavaonicama tako da smo morali kocke sakrivati iza rešetki na prozore, a onda bi došli golubovi i pojeli ih. Crveni križ kasnije nam je dao i šah pa smo isto imali turnire, a jednom su nas uhvatili u igri i pretukli zbog toga, no nas jednostavno nije bilo briga. To nas je održavalo na životu- kaže Dragutin koji i danas trpi posljedice mučenja i premlaćivanja pa tako ima težih problema s bubregom zbog kojega se i nalazi na listi čekanja za transplantaciju.

Nema povratka

Početkom kolovoza 1992. načuli su šuškanja oko postizanja dogovora o razmjeni po principu „svi za sve“. Kasnije im je to bilo potvrđeno, a onda ubrzo demantirano i tako u krug. To je, prisjetit će se Dragutin, bio pravi psihološki rat.

-I mi nismo bili sigurni u razmjenu sve dok nismo prešli Dunav i dok nismo vidjeli da idemo prema Osijeku. Taj put sam dobro poznavao s obzirom da sam bio rodom iz Dalja- kazao nam je.

Nakon nešto vožnje stigli su na jedno brdašce gdje su stali autobusima i tu su im rekli da se vraćaju natrag jer Hrvatska ne želi primiti zarobljenike, no i to je bio dio propagande. U toj neizvjesnoj situaciji, Dragutin i ostali zarobljenici bili su odlučni u jednome.

-Kako smo bili vezani, mi smo se između sebe dogovorili da ako autobusi krenu natrag da ćemo početi bježati svatko na svoju stranu pa tko preživi- priča nam Dragutin, no na sreću do tog scenarija nije došlo.

Ipak, prije same razmjene, kao „šlag na tortu“ te zarobljeničke priče koja je trajala nevjerojatno duga 273 dana, čekalo ih je još malo batina. Pošteno su ih „ispeglali“ i popljačkali ruski vojnici koji su se na tom dijelu ničije zemlje nalazili u sklopu UNPROFOR snaga.

A kada je nakon toga napokon ugledao hrvatskog vojnika, za njega je to bio neopisiv trenutak sreće i ponosa.

                                                             (Fotografija Dragutina Kovačevića s razmjene zarobljenika 1992. godine)

-Sada bih zaplakao kada se toga sjetim. Tada smo otišli u Osijek gdje nam je bio priređen veliki doček. Odmah od ulaska u grad sve do Trga Ante Starčevića bila je hrpa ljudi. Nešto neopisivo, kao doček naših nogometaša sa Svjetskog prvenstva u Rusiji- rekao nam je sa suzama radosnicama u očima Dragutin kojega su u Osijeku dočekali brat i sestrična nakon čega su krenuli put Zagreba.

-Jako teško je bilo vratiti se među svoje koji su nekoga izgubili. Vidiš im u očima da im je drago što te vide, a s druge strane vidiš da im je krivo što njihov muž, brat, sin ili dijete više nisu tu. Kada smo došli u Hrvatsku svi smo bili uvjereni da ti dečki nisu poginuli uzalud. Svi koji smo preživjeli, preživjeli smo na sreću, a ne na neko specijalno vojno znanje. U ta tri mjeseca obrane Vukovara dali smo cijeloj državi vremena da se pripremi za obranu i na to sam ponosan, ali danas drugačije mislim o nekim stvarima i vidim da to nije baš ono za što smo se borili- iskreno će Dragutin.

Glavni motiv i pokretač, koji ga je držao na životu svo to vrijeme bili su obitelj i prijatelji te nada i želja da ih ponovno vidi.

-Bila su to 273 dana muke Isusove. Ali čovjek preživi. Da mi sada netko kaže da bi mogao sve to preživjeti, rekao bih mu da ne bi mogao. Nevjerojatno je što čovjek sve može preživjeti- kaže Dragutin.

Drugi rođendan

Taj dan, govori nam, i on kao i ostali hrvatski logoraši, slavi drugi rođendan. Najčešće se obljetnica "pogodi" u vrijeme kada bude na moru, pa je obilježi tamo, u krugu prijatelja i obitelji.

- Sjedimo na moru i kažem ženi, evo iduće godine navršit će se 30 godina. Kada dođu ti dani, čovjeku se pomalo počnu vraćati stvari u glavi. Malo se i uznemiriš u sebi. Ne možeš to izbaciti iz glave, ali da vam budem iskren, pomalo ta sjećanja i blijede. Čovjek se mora dobro zamisliti za neke stvari, godine te ubiše, postaješ malo senilan, pa se tek kroz priču s nekim prisjetiš. No neke stvari nikada se neće izbrisati iz sjećanja. S obzirom da sam na Ugljanu kao domaći svi me znaju, pa nam ja onda tom prigodom napravim slavonski čobanac i malo se prisjetimo svega. No brzo to prođe i idemo dalje u nove pobjede i novi život- rekao nam je.

Iako su iza njega pakao ratnog Vukovara i neopisive torture u zarobljeničkim logorima, ovaj dobroćudni čovjek naglašava da su to događaji koje neće nikada zaboraviti, ali i da nikoga ne mrzi niti kome želi zlo.

-To što je bilo, prošlo je i ne ponovilo se više nikada. Nadam se da će ovoj drugoj strani to doći u glavu. Naravno, uvijek ima pojedinaca koji će to gledati na svoj način. Ja imam svoj put i svoj život, odgojen sam tako da nikoga ne mrzim. Odrastao sam u takvoj sredini da nikoga nisam pitao što je po nacionalnosti, a tako funkcioniram i danas. Ako si ti čovjek za mene, i ako ja mogu s tobom normalno sjesti i pričati o svemu što bih ja onda trebao tebi brojati krvna zrnca. Da ću im to zaboraviti, to sigurno neću jer se to ne može zaboraviti sve da hoćeš. A oprostiti, što oprostiti? Zapravo ni do dan danas nitko nije došao i tražio za oprost. Također, imali smo u ratu Srba koji su se borili na našoj strani, a i prvi susjedi su mi Srbi iz Banja Luke koji su tu došli 70-ih godina i oduvijek se odlično slažemo-rekao nam je Dragutin, još uvijek aktivan sportski direktor rukometnog kluba Gorica, no s te se pozicije, kaže nam, planira uskoro povući jer sve više osjeća teret godina na leđima i polako shvaća da mu stres i posao sve intenzivnije narušavaju zdravlje.

„Ni da me puškom tjeraju“

Suštinu života vidi u djeci, unucima i novim naraštajima koji dolaze, a „ono malo što mu je ostalo od života“ želi proživjeti u miru i zajedništvu s obitelji jer kako kaže, svi smo mi ovdje samo u prolazu i svakome dođe kraj.

-Život je jedna velika škola koju sam ja skupo platio. Iskusio sam u životu sve i svašta i nije mi žao ni zbog čega. Mogu sutra umrijeti zadovoljan. To je rezime svega. Izuzetno mi je drago što sam ovdje u Gorici, to mi je zaista jako drago. Ovdje mi je milina. Nikad ne reci nikad jer se uvijek nekakvo zlo može dogoditi, ali nema toga što bi me otjeralo odavde. Gorica je moj grad i ne dam ga nikome. Vukovar mi je u srcu, a Velika Gorica mi je u srcu i duši. Smatram se pravim Velikogoričaninom i tko to može prihvatiti- može. Prihvatio sam ovu kulturu i jako sam si dobar s domaćim ljudima koji, ruku na srce imaju svoju posebnu ćud, ali svi mi imamo nešto svoje. Došao sam ovdje i morao sam se prilagoditi i asimilirati u ovoj sredini. Djeca su mi tu i tu će i ostati. Ne bih otišao odavde ni da me puškom tjeraju- zaključio je svoju priču za ovog puta s nama Dragutin Kovačević.

Foto: Dragutin Kovačević privatna arhiva, Davor Javorovic/PIXSELL, VGdanas