Draga i Slavko dobro i zlo dijele 66 godina: Imaju recept za dug i sretan brak, ali i posebnu poruku za mlade parove

Puhnuti u 66 svjećica na rođendanskoj torti samo po sebi predstavlja ozbiljan pothvat i zavidnu vještinu manevriranja kroz sve zadaće, ali i nedaće koje nam život nosi, no toliki broj ljeta i zima prikupiti u suživotu s nekime, e to je tek neprocjenjiv raritet koji zaslužuje svako divljenje i iskreno poštovanje.

U doba kada prema statistikama i istraživanjima zapravo svaki treći brak završava raspadom, ovakve posebne priče polako klize u sferu zaborava, ali i nečeg nestvarnog i nemogućeg, no ujedno iznova bude nadu u ljubav i u suživot dvoje ljudi.

Istinski junaci naše priče su Draga (84) i Slavko (89) Benšak- bračni par iz Petine koji je ovog proljeća obilježio velikih, zajedničkih 66 godina bračnog zajedništva i koji se predano i s puno ljubavi drži zavjeta kojeg su si dali praktički još kao djeca, na početku svojih života.

„U dobru i zlu“, za ovo dvoje simpatičnih staraca koji su nas dočekali u svom skromnom i malenom domu, nisu tek isprazne riječi i puka floskula već nit vodilja koja je obilježila cijelo njihovo životno putovanje. U travnju 1956. godine pred Bogom i pred ljudima obećali su si ljubav i vjernost koje i danas dosljedno žive, a sve je počelo na jednoj seoskoj zabavi u starom društvenom domu kada je Slavku za oko zapela baš Draga. Uslijedio je kratak razgovor, pratnja kući, a sve ostalo je, rekli bismo, povijest.

-Bili smo veliki siromaki, da samo znate kaj smo u životu preživeli kad nismo imali. Sad nam je dobro da moremo na noge i imamo sve kaj nam treba, a nekoć nismo imali ništa. Bila je zabava u selu i tu smo se upoznali i on me otpratio doma i tako je ostalo. Nakon vjenčanja primili smo se posla kak smo znali i mogli da bumo nekaj složili od života i da ne bumo baš najgori u selu- prisjeća se Draga prvih dana zajedničkog života, a naprosto je nevjerojatno kako ova 84-godišnjakinja u detalje pamti svaki datum, kao da su se stvari odigrale jučer.

Život ih nipošto nije mazio. Većinu godina proveli su radeći, a zbog teškog rada Slavko je već dugo vremena invalid. Oštećena mu je kralježnica zbog tereta koje su skrivale jutene vreće od 100 kilograma koji je nosio tijekom radnog vijeka, a trebalo je brinuti i o kući, o zemlji, o blagu u štali…

Danas, kada bace pogled na sve te godine zajedničkog života sa smiješkom će reći „ma to više nemreš niti zbrojati.“

-Meni je to tak brzo prešlo kao da mi se prije par mjeseci sve dogodilo. Takvom brzinom je prošlo da je to nevjerojatno. Što sam stariji to mi brže godina prejde, mislim si da je još proljeće, a već stigne zima- priznao nam je Slavko.

Draga će naglasiti da su to lijepe godine na kojima su zahvalni Bogu, no otvoreno će dodati da je bilo svakakvih situacija.

-Nije to kao danas, ako muž kaže samo jednu riječ ženi odmah se rastaju. Mi takvi nismo bili. Mi smo se obvezali da ćemo do smrti biti skupa- kaže Draga.

Naglasit ćemo ovdje još jednom riječ „obvezali“. Dali su si riječ da će ovom zemljom do smrti kročiti zajedno i to obećanje jedino je što je tog dana zapravo bilo važno. Nemjerljivo važnije od toga koje će cipele toga dana obuti, kakav će biti jelovnik u restoranu, što će gosti reći na tortu, kako će ispasti na fotografijama i kamo na medeni mjesec, dok se naposljetku nitko ne pita koliko će taj brak potrajati.

Slavko će istaknuti da je i u njihovom suživotu bilo puno problema i neimaštine, no upravo zato vrijedi ono „i u zlu“ jer se tada pokazuje sva veličina čovjeka.

Život je prepun uspona i padova, a većina posrće već pri prvim izazovima i olako diže ruke te odustaje. Jednostavno je i lako osjećati se dobro kada je sve dobro, zdravlje koje te sjajno služi i brak i odnos koji teče u sreći. U tim okolnostima lako je imati pozitivan stav i zadržavati vjeru. Ali pravi mentalni i duhovni izazov stiže onog trenutka kada nas život zapljusne toliko silovito da pomislimo da se više nikada nećemo ustati.

-Kao i u svakom braku, ima lijepih trenutaka, a ima i loših. Koliko smo se mi mučili jer ujutro se dižeš u 4 sata, a navečer legneš, imaš djecu, grunt, blago u štali, sve je trebalo održavati. Ja sam 10 godina radil u tri smjene, a po danu nisam mogao spavati, no izdržali smo- sa skromnom dozom ponosa će Slavko.

Draga će iskreno reći da joj se nimalo ne sviđaju današnji trendovi prema kojima gotovo trećina brakova završava razvodima, a životni partneri mijenjaju se kao na nekakvoj traci.

-Nikako ne bih htjela da se moja djeca rastavljaju. Iza brakova uvijek ostaju djeca koja budu uznemirena. Danas svi lako odlaze na sud pa se rastave- komentira dok u nevjerice miče glavom.

A bilo bi čudno da sve te silne godine ljubavi, razumijevanja i međusobnog uvažavanja nisu dale plodove. Stoga su danas Draga i Slavko ponosni na svoje troje djece, šestero unučadi te čak devetero praunučadi. Nadaju se da su najteži periodi starosti iza njih jer ih je pandemija tijekom protekle dvije godine u velikoj mjeri odvojila od najmilijih.

-Nisu nam djeca htjela dolaziti u posjetu jer su bojali da će nas ugroziti i da možemo umrijeti. Ali ja sam im rekla da bi radije da dođu pa makar nas i zarazili. Ne moraš brigovati za nas, mi smo stari i tak moramo mreti. Važnije mi je bilo da ih vidim nego briga o smrti- povjerila nam se Draga.

U čemu je tajna?

Nismo ih mogli napustiti, a da ih nismo upitali, pa dobro dragi ljudi, u čemu leži ta tajna, taj misteriozni i sve traženiji recept za dobar brak, i to u ovo najnaprednije doba čovječanstva kada na dlanu imamo sve, pa i puno više nego što nam je potrebno za dostojanstven i sretan život.

-Moramo jedno drugome opraštati jer ako on nekaj reče onda ja moram oprostiti, a ako ja rečem mora on oprostiti. Tak smo doživeli ove godine- kaže nam Draga.

-Malo se rasrdim, poslije dođem k sebi. Onda se pomirimo, zagrlimo i tako u krug 66 godina- dodaje Slavko.

Draga će se nadovezati:

-Poručila bih mladima neka se ne svade za svaku sitnicu i neka živeju kak Bog zapoveda. Moraju opraštati jedno drugome. Ako su se venčali onda neka si i praštaju, a ne da se samo nakinđure i muža ili ženu ostave. Takvi ni život- uvjerena je Draga koja je i autoru ovih redaka toplo poručila „Ak se ti budeš ženil gledaj da što duže budeš u braku“.

-Mladi se moraju boriti da si nađu posel i da idu raditi. Neka paze na posao i onda se ne budu toliko ni svađali. Kada budu na poslu bit će razdvojeni, a kad dođu doma onda se budu mazili i razgovarali i sve će biti dobro- savjeti su koje nam je Slavko dao za malenim stolom u blagovaoni, nedaleko zida prekrivenog obiteljskim fotografijama.

Svoje umirovljeničke dane sada većinom provode na krevetu. Nalože vatru, skuhaju čaj i kavu pa zajedno legnu pred TV i zagrljeni se smiju serijama, sretni što imaju krov nad glavom, nešto na štednjaku za pojesti i cijelo brdo uspomena. Zadovoljni što ih obilaze njihova pokoljenja i što su okruženi susjedima kojima nije teško pokucati na vrata i na stol im unijeti lonac graha.

-Samo da je na noge i dobro je, a na malu penziju smo naučili. Da moremo i da imamo malo veće mogućnosti otišli bi i na more i u toplice, ali kuda ću s ovom mirovinom. Mene nije strah jer sam dosta godina doživio. Kad me netko pita kak sam, ja kažem „dobro“. Nemamo za čime žaliti i zbog toga smo sretni- zaključio je Slavko svoju priču.

I zato kada idući puta uznemireni problemom, svađom ili nevažnom razmiricom poželite pokupiti svoje stvari i zalupiti vratima svom životnom suputniku, puni sebe i uvjereni da vas tamo negdje u bijelom svijetu čeka netko ljepši, zgodniji, pametniji, sposobniji i bolji od osobe pokraj vas, baš u tom trenutku zamislite se nad pričom Drage i Slavka. Zastanite, udahnite i pružite si barem onu mrvicu međusobnog poštovanja i razumijevanja, pa si dajte još jednu priliku i zasučite rukave kako biste popravili odnos, a ne ga odbacili za vječnost. Jer za sve što vrijedi morate se krvavo boriti i pritom naučiti gutati ponos. Više praštajte, manje zamjerajte, a kad vam se čini da stvari postaju nepodnošljive, samo se čvršće zagrlite i sjetite se obećanja koje ste si dali. Dok vas smrt ne rastavi…