"Baraka" ili što povezuje Turopolje, kirijaše, Aslana Zenunija i Istočno bojište?

Tri godine, stranicu po stranicu, pisao je Zdravko Mateša roman posvećen radnicima u drvnoj industriji Turopolje koja je bila kotač naseljavanja i razvoja ovog mjesta. Lako čitljiva knjiga koja prepričava jedan dan u životu radnika u drvnoj industriji, u ovom slučaju oca autora, povezuje naizgled nespojivo, priče s Istočnog bojišta, kirijaše, Aslana Zenunija, i naravno, Turopolje.

Radnja "Barake" smještena u poratnu 1947. godinu kroz 160 stranica pripovijeda o jednom danu u životu čovjeka iz radničke klase u ovom turopoljskom mjestu.

Inspiracija je bila životna priča autorovog oca, ali i njegovih prijatelja, kolega koji su dolazili u njegovu baraku i tu se družili nakon napornog dana u drvnom pogonu.

-Moj je otac živio u baraci s drugim ljudima, došao je tu odraditi godinu po kazni jer je bio domobran, a naposljetku je tu ostao živjeti i tu je odradio svoj radni vijek. Doživljaje koje sam kao mali slušao od njega i ljudi koji su ga posjećivali uvijek sam pratio sa zanimanjem i to je ono što sam zapisao u ovoj knjizi-rekao nam je Zdravko Mateša iz Turopolja, inače i samouki kipar, isti onaj koji je izradio drveni kip svetog Florijana ispred DVD-a Turopolje te kip radnika Franje kao posvetu svima koji su živjeli i radili u drvnoj industriji u Turopolju.

Zdravkov otac nakon obuke u vojsci

Nakon Drugog svjetskog rata vlast u bivšoj državi tražila je da se zemlja što prije obnovi nakon rata bez obzira na cijenu, a među onima koji su tu cijenu plaćali bili su radnici, u ovoj priči majka i otac gospodina Mateše. Uz osobni štih koji je dao ovom svojevrsnom romanu posebnost je što se veže uz povijest drvne industrije u Turopolju.

-Opisivao sam sve što je vezano za rad u drvnoj industriji, o koloniji koja je bila naseljena još za vrijeme Filipa Deutscha 1911. godine kada je osnovana drvna industrija, a koja je nastavila s radom za vrijeme drugog svjetskog rata pod NDH, pa i kasnije nakon rata. Prostor DIP-a nekada je bio otvorenog tipa i djeci je služilo i kao igralište. Priča se veže i za život u takvom okruženju i kirijaše koji su s konjima izvlačili klade iz šume i vozili na obradu. Svi likovi su tretirani po izmišljenim imenima, osim mog oca, a uz dopuštenje njegova sina, spominje se i Aslan Zenuni koji je 1946. godine došao u Veliku Goricu i nama je nekada u drvenoj kištri vozio na biciklu sladoled kojem smo se veselili kao djeca-prisjeća se Mateša.

Uz priče njegova oca tu si i priče pojedinih ljudi, životne, ratne, poratne, ljubavne, socijalne...

 -Isprepliću se tu i priče iz takozvane "vražje divizije" s istočnog bojišta pod ingerencijom Njemačke, jer, kao što znamo iz povijesti, kod Staljingrada je na bojištu bilo dosta Hrvata-dodaje autor.

Epidemija odgodila promociju

Epidemija korone spriječila ga je, kaže, u organiziranju promocije knjige ovog proljeća, no nada se kad se stvari vrate u normalu i to će naknadno napraviti. Srećom, mještani Turopolja zainteresirali su se za knjigu koja donosi djelić povijesti njihovog mjesta, pa je velik dio knjiga već i prodao. Kaže, možda je tomu pridonijela činjenica što je lako čitljiva, a i tiče se sredine u kojoj su Turopoljci odrasli.

-Ostalo je još 40 primjeraka knjige, dosta sam ih prodao, a desetak primjerka je otkupio i Grad Velika Gorica. Mnogi me pitaju hoće li biti nastavka, ali trenutno nisam siguran. Sada radim na svjedočanstvima iz Prvog svjetskog rata na temelju dnevnika svog djeda Nikole ubijenog u Argentini-otkrio nam je Mateša.

Moram naglasiti da je roman Baraka snažna emotivna priča potkrijepljena jakom osobnošću pojedinaca. To je ono što potiče čitatelja na razmišljanje, a možda i sebe pronađu u pojedinoj priči romana. Upravo je to ono što je autor želio postići-napisala je u predgovoru knjige Nada Milčić.