Hvala, Krešo!

Skroman, pošten i radišan. Riječi su to koje se najčešće mogu vidjeti u komentarima navijača kad se spomene Krešimir Krizmanić, već sada legende goričkog nogometa i našeg turopoljskog prvoligaša, koji će nakon 13 godina provedenih u HNK Gorica, još od najmlađih kategorija pa do nositelja seniorske ekipe, svoj nogometni put nastaviti u nekoj drugoj sredini.

Zaslužio je!

"Iza njega je 175 utakmica u dresu Gorice, gotovo 14.000 minuta na terenu, pregršt otklonjenih opasnosti i more lijepih uspomena. Krešo je u Gorici odrastao, od dječaka iz naše nogometne škole do sjajnog stopera, ključnog igrača, ali i rekordera po broju nastupa u HNL-u za naš klub..."

"Bio je ovdje od samih početaka, zajedno smo slavili pobjede, ali i prolazili kroz izazove. Tiho, skromno i požrtvovno, bez izgovora, uvijek je davao sve za svoju ekipu."

"I zato, HVALA KRIZMA. Hvala na svim zajedničkim trenucima. Hvala na svemu što si napravio za Goricu. Vjerujemo da te u budućnosti čekaju lijepe stvari i od srca ti želimo puno uspjeha, zdravlja i sreće, gdje god te put odvede," najljepša je poruka iz njegovog kluba na oproštaju i nekom novom početku i pred novim izazovima.

Na početku idućeg mjeseca Krešo će napuniti 25 godina i pravi je trenutak za jedan iskorak u karijeri, dečka koji je preko Gorice dogurao i do mlade hrvatske reprezentacije i titule jednog od najboljih obrambenih igrača domaćeg prvenstva.

"Puno stvari mi se sada mota po glavi i da mi je netko rekao da ću ovoliko godina ostati u Gorici, ne bih mu vjerovao. Prošla je i sedma sezona otkako smo u Prvoj ligi, a s druge strane, sve je to i dosta brzo proletjelo," rekao je na svom oproštaju od Gorice.

"Ne mogu reći da se nisam sjetio svih značajnih trenutaka, još od one utakmice protiv Dinama II kad smo već bili osigurali ulazak u Prvu ligu pa sve do ove zadnje."

Krešo je krenuo s Galženice, počeo s nogometom na Udarniku, otišao u Hrvatski dragovoljac i vrlo brzo se vratio doma u Goricu, gdje mu je trener bio Perica Vidak.

"Mislim da je Perica kontaktirao roditelje, a nije tu bilo puno razmišljanja, jer sam tu blizu doma."

"Bilo je sve to dosta zanimljivo, nije bilo terena s umjetnom travom i trenirali smo doslovno u blatu i sad kad se sjetim svega vidim koliko se klub promijenio od tada. Mislim da se dosta radilo na tim stvarima i da je klub popratio s infrastrukturom..."

"Bio sam krilni igrač sve do kadeta, nisam bio visok kao sada. Narastao sam, 'spustio' sam se na beka, a onda sam na kraju završio na stoperu."

"Od moje generacije 2000. godišta mislim da još samo Jan Paolo Debijađi igra, odnosno brani, mislim da su drugi dečki krenuli nekim drugačijim putem. Ali, ne mogu reći,. bilo je stvarno talentiranih igrača, od braće Posavec, bio je Toni Borovac, mislim da je sada u Mraclinu i mislim da ih dosta igra te niže lige," prisjetio se tih nekih sada već davnih vremena.

Seniorski debi za Goricu imaju je pod trenerskom palicom Ivana Preleca, koji je također u Krizmaniću prepoznao velik potencijal.

"Trener je tada u klubu bio Ivan Prelec, odradio sam zimske pripreme i ostavio sam dosta dobar dojam, ali sam se vratio u svoju B ekipu. Na kraju te polusezone upravo mi je Perica Vidak poslao poruku, još sam bio u školi, kako ću zaigrati u toj zadnjoj utakmici sezone, kod Dinama II, kad smo slavili ulazak u Prvu ligu. Sjećam se i te utakmice sa Šibenikom, kad smo osigurali drugoligaški naslov i onog legendarnog proloma oblaka, kad smo se probali sakriti na tribini od potopa..."

"Ne znam je li postoji bolji trener od Preleca za mlade igrače..."

Prisjetio se i raznih suigrača, od Zwolinskog, 'Belog' Atiemwena, Joey Suka...

Jako puno nogometaša, što je i razumljivo, prošlo je kroz goričku svlačionicu u ovih sedam prvoligaških sezona.

"Došao je trener Jakirović, nismo na početku imali kompletiranu ekipu, dosta igrača je dolazilo naknadno i vjerojatno su svi u Hrvatskoj mislili kako ćemo odmah ispasti natrag. A na kraju je to bila sezona za pamćenje."

Gorica se tada borila za Europu, a Krizmanić u prvoj prvoligaškoj sezoni ipak i nije dobio previše prilike.

"Mislim da je Jakir jako dobro radio sa mnom i možda da me je odmah stavljao možda sve ovo i ne bi ispalo dobro. Možda bih negdje završio na posudbi i tko zna kako bi se sve završilo. Ovako sam trenirao s prvom ekipom, a igrao sam za juniore. Dosta često smo igrali i prijateljske utakmice preko tjedna i to mi je puno pomoglo da se adaptiram na seniorski nogomet. Imali smo tada vrhunsku ekipu i sami treninzi su mi donijeli jako puno, kao mladom igraču."

"Možda da je netko drugi bio trener možda i ne bih bio sada tu gdje jesam. Sve su to neke bitne stvari..."

U drugoj sezoni je već bila neka druga priča. A uz puno pozitivnih trenutaka posebno ga boli onaj jedan negativan.

"Pamtim i taj poraz na Poljudu i taj trenutak kada po prvi put tvoj trener dobiva otkaz. To je bilo novo iskustvo, jer treneri pionira i kadeta ne dobivaju otkaze nakon utakmica. Mislim da sam i ja tada zeznuo prvi gol. Taman su uveli VAR, bilo je neko zaleđe, sudac je mahao, ja sam stao, a nakon provjere ništa od ofsajda. Nakon toga su nam zabili još pet komada..."

Sjetio se i Kalika i Mudrinskog i još nekolicine suigrača koji su ostavili na njega neki dojam.

"Uvijek smo imali i zanimljivih karaktera u svlačionici i to je možda i jedan od razloga zašto smo u tim sezonama i bili tako uspješni."

Rad s Valdasom Dambrauskasom također je jedno posebno razdoblje u klupskoj povijesti

"Svima nam je na početku bilo čudno, nitko nije čuo za njega i nismo znali što nas čeka. Ali već od prvog treninga vidjelo da je to čovjek i trener s kojim ćemo nastaviti s dobrim rezultatima. Pedantan, predan i jako puno je pažnje davao nenogometnim stvarima, psihologiji i odnosu s igračima. Imao je jasnu viziju i plan kako da postigne ono što želi. Bilo je fenomenalno s njim raditi, bio je vrhunski i trener i osoba..."

"Ne samo da smo pobjeđivali, nego i način na koji smo pobjeđivali. Dominantno. Izgledali smo mi poput Dinama, kako smo neke utakmice rješavali. Radili smo kao švicarski sat, znali smo tko što radi."

Prisjetio se i utakmice na Poljudu, kad je Gorice 'razmontirala' Hajduk pod Dambrauskasovim vodstvom, prije nego su Litavci napustili klub.

"Svima u klubu je usadio taj mentalitet. Nosio je cijeli klub, ne samo igrače i nije to u tom trenutku nikog čudilo, jer smo vjerovali u to što radimo."

Pohvalio je i suradnju s Josipom Paušićem, analitičarem, s kojim je postao i prijatelj: "Dijelimo iste poglede na nogomet i život i puno mi je pomogao i dan danas mi pomaže."

Prisjetio se i polusezone dok je trener bio Siniša Oreščanin, kad je prokockana prilika da se izbori Europa: "To je nešto za čime možda najviše žalim. Mislim da je takva sezone zaslužila da bude okrunjena s nečim takvim, ali bilo je puno pehova. On dolazi dok smo mi treći na ljestvici i dok je letvica visoko postavljena i nije bilo lako nastaviti u tom smjeru. Čak smo mi nastavili s dobrim rezultatima, ali ta završnica sezone je bila strašna. U te zadnje tri utakmice nam je trebao jedan bod, a mi nikako to nismo uspjeli ostvariti."

"Puno sam ja napredovao i kod Valdasa, ali kod trenera Oreščanina. na puno stvari mi je on tada bio ukazao, o čemu nisam niti razmišljao. Neki detalji. On je isto bio jako predan nogometu i radišan. Mi smo stvarno i pod njim nastavili tamo gdje smo stali s Dambrauskasom, ali jednostavno se na kraju nije sve poklopilo."

Nije mogao izostaviti niti Franju Kovačića Peveca...

"Što reći o tom čovjeku? Nema osobe koja ga ne zna i koja ga ne voli. Legenda!"

Prisjetio se i rada s Krunom Rendulićem, za koje je imao samo riječi hvale, baš kao i za Jozu Šimunovića, legende Celtica, koji je u Gorici završio karijeru zbog problema s ozljedama.

Svlačionicu je dijelio s Tonijem Frukom, jednim od junaka ovosezonske 'duple krune' na Rujevici i aktualnim hrvatskim reprezentativcem: "Stvarno se odmah vidjelo da je Toni ozbiljan igrač i da je jednostavno klasa."

U ne baš dobrom sjećanju ostalo mu je vrijeme pod Samirom Toplakom i Makedoncem Angelovskim: "Kriminalna je bila ta jesen i ne znam jesmo li ikog i pobijedili uopće. Ali, opet, neke utakmice smo gubili doslovno u zadnjim sekundama, s Dinamom, s Hajdukom. Puno utakmica smo bili 'al pari', ali nikako da se prelomi na našu stranu. Uvijek kontra. Valjda je to tako u nogometu.

NAJLUĐE PROLJEĆE

Dolazak Željka Sopića okrenuo je cijelu klub naglavačke...

"U prvom trenutku sam pomislio 'tko je ovaj luđak?', ali on je prava osoba kad ga malo bolje upoznaš. S njim odmah znaš na čemu si, nema kod njega da će ti nešto uljepšati i koji će ti reći stvari onako kako jesu. Stvarno je napravio nevjerojatnu stvar i ne vjerujem da će se tako nešto ponoviti. On je trener koji jasno kaže igračima što želi od njih i nema tu puno filozofije. S tom svojom energijom i 'luđačkom' pozitivom stvarno je bio poseban. Mi zaostajemo 11 bodova, a on nama govori ostat ćemo u ligi. Povukao je sve za sobom i u tom trenutku mislim da u svijetu nije bilo idealnijeg trenera za to. Kad se sjetim samo one Istre i kad je Mitrović zabio u 96. minuti za 5:4. ne znam hoću li više ikad sudjelovati u takvoj utakmici. S devet golova, punoj preokreta..."

Krešo je odlučio da je vrijeme za nove izazove...

"Nitko ne planira da u Gorici odigra cijelu karijeru. Svatko od nas bi želio probati nešto više, kvalitetnije pa tako i ja. Sve ove godine razmišljaš i o tome. Nije se dogodilo, imaš svoj ugovor kojeg moraš poštivati. Ne mogu reći da sam uvijek bio najbolji, i da sam odigrao ne znam kako i da možda u nekim trenucima i nisam niti zaslužio otići negdje, ali svakako razmišljaš o tome. Svi mi razmišljamo o svojoj egzistenciji i da se možemo i dalje baviti ovim poslom,"

Iz ove sezone se rado prisjetio utakmice s Hajdukom, gdje je zabio gol za pobjedu: "I taj gol i obrana penala i pobjeda i publika, sve je to imalo nekakvu težinu, a pogotovo jer se mi tada borimo za opstanak. Zaista je bio lijep osjećaj, ne samo zbog gola, nego zato jer smo to radili na treningu i planirali."

"Jura je odlično ubacio, svi su svoje odradili i to je bilo to."

"Imao sam osjećaj da ovoj sezoni nikad nema kraja, da traje 100 godina. Čini mi se kao da sam zaboravio tko nam je bio i trener na početku sezone. Na kraju je dobro sve završilo, ostali smo u ligi i to je jedino bitno. Bilo je puno promjena ove zime, nije baš uobičajeno da toliko ljudi dođe odjednom, ali je to bilo i potrebno. Na kraju ispada da nam je baš to bilo potrebno, a u jednom trenutku se dečki nisu u svlačionici imali gdje preskidati. Bilo je malo vremena i nije bilo lako sve te promjene posložiti..."

Zasluge za konačni uspjeh idu i treneru Careviću, koji je odlično posložio sve te igrače, a u pravom trenutku upario je Krizmanića i Steenvoordena, stare nogometne znance iz još nekih drugih goričkih vremena.

"Steenvoorden je odličan igrač i odlično se nadopunjujemo i volimo igrati skupa. Nismo primali golove, Banić je odlično branio, ali i cijela ekipa je izgledala dobro. Stin i ja smo jako puno utakmica odigrali skupa i oduvijek sam volio igrati s njim. jedan drugog činimo boljim i pašemo se. To je to!"

I Kreši i ostalim obrambenjacima leđa su čuvali pravi golmanski majstori, od Kahline i Kotarskog pa sada do Banića, koji također ovog ljeta napušta Goricu. Kahlina je najbolji golman američkog MLS-a, Kotarski je hrvatski reprezentativac, a valjda će i Banić ostvariti svoj san i zaigrati na Poljudu u dresu Hajduka.

"Puno je to značilo svima nama, odlični su to golmani. Treba pohvaliti i njihove trenere, Klafurića i Perekovića, jer to nije slučajno. Golmani su nam sve ove godine bili top i to je jako bitno. Ne samo što se tiče obrana, nego kao dio ekipe,"

Život u Velikoj gorici je bio miran i stabilan, ali to bi se sada moglo promijeniti, ovisno o novoj sredini gdje će zaigrati.

"Naravno da mi se ljudi javljaju na ulici, djeca pogotovo. Nije sad to da baš ne mogu iz kuće, ali događaju se te stvari. Lijepo je jako igrati za klub iz svog grada, gdje si cijeli život..."

Nije zaboravio niti vjerne navijače Gorice...

"Bobi je sigurno bio na više treninga nego ja. Puno nam znači to. Gdje god dođemo imamo te svoje vjerne navijače, a svjesni smo da to iziskuje i vrijeme i novac. Hvala im na svemu i što nas prate i bodre. kad i nije velika posjeta na stadionu, oni su uvijek tu!"

i da se nas pita, Gorica bi sada trebala 'umiroviti' dres s brojem 25, kao podsjetnik na jednu ovakvu klupsku ikonu.

"Nema nikakve posebne priče oko broja 25 na dresu. Kad smo ušli u Prvu ligu Nikoličius me pitao koji broj želim i ja sam mu rekao koji god, samo da je u skladu s mojom pozicijom. Nije mi to nikad bilo važno, a sad mi je malo i drago," pojasnio je u razgovoru za klupsku stranicu. 

Oproštajna poruka bila je kratka, jasna i skromna, baš kakav je Krešo bio svih ovih godina.

"Odlazim iz Gorice, to je sada jasno. Iako, klub je bio korektan, dao mi je ponudu, htjeli su da ostanem, ali u ovom trenutku svoje karijere došlo je vrijeme da barem probam nešto dalje i više. A sad, gdje će to biti? Stvarno ne znam. Ima ljudi koji brinu o tome, nešto se već događa po tom pitanju, ali ništa nije riješeno. Sve opcije su otvorene i vidjet ćemo što će biti dalje..."

Hvala, Krizma, na svemu! I sretno u nastavku karijere!