Vukovarska priča Stjepana Hegera, pripadnika Crnih mambi i majstora u pripremi čobanca koji je zagrebačku adresu odlučio zamijeniti turopoljskom

Ratna jesen 1991. godine ispričala je na tisuće priča, dotakla tisuće života. Vukovar i Škabrnja s kojima smo danas u mislima, najviše žive u sjećanjima onih koji su u doba najvećih razaranja bili na licu mjesta. Jedan od njih je i Stjepan Heger, hrvatski branitelj, koji je za vrijeme rata kao pripadnik 2. gardijske brigade Crne mambe prošao brojna ratišta, a na samom početku kao vozač kamiona dostavljao je hranu i potrepštine stanovnicima opkoljenog Vukovara.

Stjepan Heger je Slavonac, rodom iz Velike Kopanice, mjesta koje se nalazi između Slavonskog Broda i Đakova. Te ratne jeseni mještani okolnih naselja i gradova su se organizirali i vozili hranu i druge potrepštine stanovništvu u Vukovar.

- Natovarili bi špeka, masti, ulja, suhomesnatih proizvoda i vozili. Probiješ se, istovariš hranu dečkima na liniju i za dva tri dana vrati se natrag i tako ispočetka. Nosili smo im hranu i sve što su nam natovarili -priča nam.

Kako je to izgledalo, pitamo ga, a on nam, kao iz puške, iskreno odgovara:

-Gadno. Neorganizirano - i nastavlja prisjećajući se svakog koraka:

-Nije se moglo proći. Voziš kamion s namirnicama od punkta do punkta, gledaš kako su drugi prošli pa ideš za njima.

O strahu nije imao vremena razmišljati.

-Ni u jednom trenu se nisam bojao. Nemaš vremena razmišljati. Kad sve prođe, kad se vraćaš shvaćaš koliki je to opseg ratovanja, koliko je to straha oko tebe i u tebi, ali u tom trenutku ga nemaš. Nemaš vremena razmišljati o strahu.

Njegov kamion nitko nije zaustavio, ali je kroz njega prošao protuavionski top i raznio kompletni stražnji dio vozila. Stjepanu je u sjećanje ostavio ožiljak na ruci.

-Ni danas mi nije jasno kako se to dogodilo. Protuavionac je prošao kroz vrata i izišao na drugu stranu. Imam mali ožiljak, a zadnjeg kraja kamiona više nije bilo, to je sve odneseno - priča nam i opisuje situaciju koja mu je ostala u pamćenju:

- Bilo je to tjedan dana poslije Velike Gospe, kiša je padala, tukle su granate... Krenem ujutro od Lušca preko mosta, vratim se pješke i ostavim kamion da radi. Neki Mađar je bio tamo i dečki iz policije. Ja sam ih pitao bi li moj kamion mogli izvući iz tog blata. Rekli su mi da ne kače sajlu, ali ja im kažem: Ne morate, samo gurajte ispred sebe kad ja krenem naprijed i tako je bilo, nije bilo vremena nizašto.

Sjećanja su živa

Za Vukovar je vozio do kraja rujna. Od početka listopada nije mogao dalje. Najprije su pali Bogdanovci, zatim Marinci, a 4. listopada probio se do Nuštra odakle se okrenuo i vratio.

-Okrenuo sam šlepera na cesti. Danas da mi to netko kaže ne bih se usudio, ali kad vidiš da ti je tenk na 200 metara ispred tebe, ne razmišljaš puno - prisjeća se.

-Kad god bih došao u krizni štab govorili su mi da se ne može se doći u Vukovar. Moj prijatelj, pokojni Ludi Maks i ja smo uvijek prolazili. Do toga dana. Taj dečko je imao 17, 18 godina, čak ni vozačku nije imao. Poginuo je, na žalost na Kupresu, 1992.godine - ispričao nam je.

Sa suzom u oku prisjeća se slike Vukovara, ljudi i prijatelja, suboraca, civila koji su zauvijek ostavili traga u njegovu srcu.

-Danas... Meni je žao tih mladih dečki koji su poginuli. Prođe život, ali sjećanja na sve njih su živa.

Odlazeći iz Nuštra pridružio se HOS-u, a kasnije se priključuje Crnim mambama. Njihova operativna zona bila je Banija.

-Farkašić, Nebojan, Slana, Glinska Poljana, Sveta Katarina, Mokrice..to je bio naš teren, no bili smo i u Novigradu, Livnu, Mostaru, Dubrovniku. "Oluju" smo završili na Baniji gdje smo i počeli - kaže nam.

Prošao je brojna ratišta, no misli se ovih dana uvijek vraćaju u Vukovar.

-Tamo mi je najteže otići. Kad se sjetim tih ljudi koje sam poznavao i koji su poginuli, što civili, što prijatelji. Najviše smo se znali po nadimcima. Sjećanja na njih, na taj grad, će biti živa dok smo mi živi jer to su stvari koje nikad ne umiru - kaže nam Stjepan.

Turopolje me podsjeća na Slavoniju

Ovaj Slavonac koji se skrasio u metropoli gdje živi dugi niz godina svoju će zagrebačku adresu uskoro zamijeniti velikogoričkom. Sa suprugom i obitelji gradi kuću u Čičkoj Poljani u koju se seli nagodinu. Dosta mu je, kaže nam, užurbanog zagrebačkog života, a upravo ga Turopolje najviše podsjeća na rodnu Slavoniju.

-Iskreno da vam kažem, mi Slavonci volimo da je sve ravno, široko, u tome je stvar! Ne mogu otići recimo u Markuševec. Ajde nek je ravno! Naša je ona široka šokačka duša. Turopolje je ravno - idem u Čičku Poljanu - kaže nam veselo.

Majstor u pripremi čobanca

Stjepan ima prijatelja diljem Lijepe Naše pa i u Velikoj Gorici. Znaju ga od Dubrovnika do Pule, u svakoj sredini u kojoj ima suboraca iz Crnih mambi, HOS-a... Sjetit će ga se po nekom od nadimaka koje s ponosom nosi, a to su Švabo, Stipa, Jeger, Šokac, ali i po zavidnom kulinarskom umijeću. Višestruki je prvak Grada Zagreba u kuhanju graha, a u šali nam kaže kako se na fišijadi u Ivaniću ne smije pojaviti jer mora i netko drugi pobijediti. Najviše, ipak, voli pripremati slavonski čobanac u čemu je također majstor i višestruki prvak.

-Čobani su uvijek kuhali ono što nađu. Ulove malo divljači, dodaju malo svinjetine, malo bijelog mesa, što više vrsta mesa tim je bolje. A koliko vrsta mesa ima toliko ide i gljiva. Gljive mu daju poseban štih da nije kao lovački gulaš niti čobanac nego nešto između. Uz dobre začine takav je najukusniji - kaže nam Stjepan.

Prigovarali su mu da u čobanac ne idu gljive, no pokazalo se da je upravo to sastojak koji i najzahtjevnije oduševljava, kaže nam.

U pripremi jednog takvog ukusnog čobanca zatekli smo ga i mi i to u dvorištu Društvenog doma u Rakarju u večeri u kojoj se obilježavala 34. obljetnica pada Vukovara i Škabrnje. Nakon što su se građani okupili kod Milenijskog križa u Velikoj Gorici i prisustvovali svetoj misi, u dvorani Nazaret upriličeno je druženje uz pravi slavonski čobanac kojega je za Velikogoričane pripravio i iz Rakarja u Nazared divezso, naš budući sugrađanin Stjepan.

Bilo mu je to drago učiniti, kao što mu je bilo drago i podijeliti svoje sjećanje na ratne dane s nama. Emotivni razgovor o Domovinskom ratu, o dragim prijateljima kojih više nema, o suborcima i međusobnom pomaganju kad je najviše trebalo izmamio je suze na njegovo lice. Suze su postepeno prerasle u osmijeh kad je Stjepan krenuo pričati o prijateljima s kojima, je nekad dijelio ratište, a danas su u miru jedan drugome podrška.

-Okupljamo se, družimo, na žalost pokušava se u društvu raditi razdor među braniteljima, no to im ne smijemo dopustiti - kaže nam Stjepan u nadi da će se zajedništvo kakvo je vladalo nekad na ratištima nastaviti i u miru u sjećanje na one koji više nisu s nama.