Vozač Ivan Tiban iskreno o radu u Hitnoj: „Posao je to u kojem ponekad uspiješ pomoći pacijentu savjetom, razgovorom i suosjećanjem za njegov problem. To je najveća vrijednost.“

Nakon što je završio noćnu smjenu s prijeđenih 300 kilometara i četiri hitne intervencije, 39 – godišnji Ivan Tiban s Plesa, vozač hitne pomoći i voditelj voznog parka velikogoričke ispostave Zavoda za hitnu medicinu Zagrebačke županije, rado je pristao govoriti o ovom plemenitom i izrazitom stresnom poslu koji sa sobom donosi rad u hitnoj službi. Više od 10 godina Ivan sa svojim kolegama sjeda u vozilo hitne i odlazi na intervenciju, s jednim ciljem – pomoći osobi koja je pomoć pozvala.

-Noćas sam radio u T2 timu. Uz mene je bio medicinski tehničar. Svake noći naši vozači prijeđu između 250 i 300 kilometara. Uobičajene su to kilometraže što zbog veličine terena što zbog optimalne organizacije rada, jer ono što se danju podijeli na dva T1 i T2 tima, uz podršku saniteta, noću ostane na dežurna tri vozača. I to je u redu, ne bi bilo normalno da imamo neograničene resurse – iskren je Ivan koji ni u jednom trenutku nije pokazao znakove umora.

Najdraže su mu intervencije koje uspiju riješiti na licu mjesta, kod osobe u kući koja je hitnu pomoć pozvala.

Uz riječi podrške svoga tima, našim starijim sugrađanima barem na kratko skrate vrijeme uz razgovor, pružajući im potrebnu medicinsku pomoć.

-Puno teže su one intervencije koje zahtijevaju hitan odlazak u bolnicu. Međutim, sve je to dio posla i sretni smo svi u timu kada dođemo na vrijeme do pacijenta, pružimo mu potrebnu prvu pomoć i dovedemo kolegama u bolnici. Svaku intervenciju treba gledati kao uspjeh jer kada dođemo kod pacijenta, uspjeh je već na 50 posto. Drugih 50 posto ćemo riješiti jer vozač doveze doktora i medicinskog tehničara na teren, a doktor kao šef tima odlučuje o daljnjim radnjama. Ako je potreban odlazak u bolnicu, dajemo sve od sebe da osoba dođe na vrijeme u bolnicu i da joj se pruži pomoć tijekom prijevoza u bolnicu – govori Ivan koji je do prije deset godina radio u drugim gradovima.

-Svaki posao može se dobro obavljati, ako čovjek ima volju za radom. Tako je i s hitnom. Radio sam različite poslove tijekom života i u jednom trenutku sam dobio mogućnost raditi u svojem rodnom gradu. Kada mi se pružila prilika za radom u Zavodu za hitnu medicinu, počeo sam kao i svaki vozač u sanitetu. Nikad nije nitko došao prvi dan na posao i odmah počeo voziti hitnu, što je logično jer svaki vozač prvo mora naučiti opremu i naučiti koje su odgovornosti vozača. Bez obzira na sposobnost vožnje, vozač se uvijek mora uskladiti s doktorom, tehničarem i stanjem pacijenta. Dvije minute ranijeg dolaska u bolnicu ne znače ništa ako doktor i tehničar ne uspiju obaviti svoj posao prema pacijentu. Svaki vozač mora imati dobru komunikaciju s ostatkom tima i mora uvažavati kolege. Doktor je uvijek vođa tima, on odlučuje – objašnjava Ivan.

Iskreni razgovor, riječi utjehe i empatija njihovi su saveznici jer nerijetko dođu u kuću umirućeg pacijenta.

Od stotine intervencija, Ivan jednu zasigurno neće zaboraviti. Bio je tada friški vozač, a na intervenciju je išao s mladim doktorom i mladim tehničarem.

-Poziv je bio iz Pokupskog, a mi smo jednog pacijenta taman ostavili na Rebru. Dug je put od Rebra do Pokupskog. Roditelji su s bebom krenuli prema nama, što je bila odlična odluka. Našli smo se na pola puta usred šume, doktor je iskočio iz vozila, primio bebu i ona je prodisala. U tom periodu i ja sam dobio dijete, nisam se mogao ne poistovjetiti s tim roditeljima. Beba je bila dobro, odveli smo je na Rebro, a ja se uopće ne sjećam putovanja prema Pokupskom, ne sjećam se ni jednog semafora, ali je osjećaj bio jako dobar kada je dijete prodisalo– smije se Ivan prisjećajući se te intervencije koja je na radost roditelja i djelatnika hitne službe završila pozitivnim ishodom.

Ne pamti sve intervencije, ne bi kaže ni trebao jer bi ga to samo opterećivalo. Ali pamti dobrotu i brižnost osoba prema bolesnim članovima obitelji.

-Ljudi su rijetko dobri prema svojim bližnjima, prema bakama i djedovima. Pamtim kada su potomci brižni prema njima. Sjećam se jedne stare bake iz Mičevca koja je sav svoj imetak podijelila svojoj obitelji. Djeca i unuci su baku pripremili i čekali sve daljnje upute doktorice. Našalio sam se s bakom da sigurno ima njemačku penziju koju daje djeci pa tako dobro brinu o njoj, međutim kazala je da iz kuće nije nikada išla već da je bila domaćica. Zanimalo me kako to da je svi toliko vole, razgovorom sam joj skrenuo misli s bolnog kuka. Rekla mi je da nikad nitko od djece i unučadi nije otišao na posao, u školu, na fakultet praznog trbuha iz bakine kuće. Kod bake je bilo uvijek hrane i nešto novaca, baka je dala je sve od sebe i sada joj se dobrota vraća. To je nešto što ne mogu zaboraviti, kada su ljudi dobri prema svojim bližnjima – iskren je Ivan.

Zavod za hitnu medicinu Zagrebačke županije u ispostavi Velika Gorica ima 25 vozača, uključujući vozače koji voze sanitet.

-Hitna i sanitet u našoj Ispostavi nisu odvojeni, što je odlična odluka, jako dobro smo organizirani. Uvijek postoji hitni vozač, uvijek će biti netko na sanitetu i što je najvažnije svi prolaze obuku hitnih intervencija. Svi vozači moraju poznavati opremu i moraju biti sposobni sjesti u auto kada je potrebno hitno otići po pacijenta. To je naša najveća vrijednost, ljudi koji odgovorno obavljaju ovaj posao, koji imaju poriv pomoći drugima – objašnjava Ivan.

Redovno se ulaže i u opremu, što je za ovakvu vrstu posla izrazito važno. Zbog velikog broja kilometara, vozila hitne pomoći često moraju na redovne servise. A svake godine obnavlja se vozni park potpuno novim vozilima. Ove godine velikogorička Ispostava hitne službe od Zagrebačke županije dobila je dva potpuno nova vozila koja su udobnija za pacijente, ali i prilagođenija medicinskom osoblju.

-Mi svaki auto prilagodimo sebi, da doktor i medicinski tehničar što jednostavnije i brže mogu pružati pomoć u vozilu – objašnjava Ivan.
Osim vožnje do pacijenata koji zatraže pomoć, Ivan kao voditelj voznog parka brine i o svim autima, o registracijama, mijenjanju guma, slanju na popravke, ali i o satnicama vozača i ostaloj potrebnoj administraciji.

-Broj ljudi i kvaliteta usluge uvijek moraju biti na najvišoj razini. Posao je to u kojem uspiješ pomoći čovjeku, a nisi potrošio novac. Samo lijepa riječ koju u tim teškim trenucima udijelimo našim pacijentima, ne može zamijeniti nikakav novac – to je najveća vrijednost ovog posla – zaključio je Ivan i dodao da mu je posao lakši zbog suradnje drugih kolega vozača i drugih voditelja voznog parka ostalih gradova u županiji.

A nakon što odradi posao na hitnoj, Ivan odlazi u voćnjak.

Na čak šest hektara površine, s ocem uzgaja jabuke na ekološki način. Poznato je da je poljoprivreda izuzetno zahtjevna djelatnost, „kruh je to sa sedam kora“, a ekološka proizvodnja ne dozvoljava korištenje nikakvih pesticida. Košnja traje i tri dana, a urod ovisi o vremenskih prilikama. Otkupna cijena jabuka je niska, a troškovi visoki. Ipak, osjećaj zadovoljstva u voćnjaku ipak nadilazi sve nedaće.

-Nema boljeg osjećaja nego družiti se s obitelji i ubrati djeci nešpricanu jabuku ili šljivu – zaključio je Ivan kojem želimo čim manje hitnih intervencija, što više posla u voćnjaku i igre s djecom.