Velikogorička priča o "Mozartu", Siniši Stojanovskom i sedam desetljeća slastičarstva u našem gradu

Jeste li znali da je Velika Gorica 1955. godine imala dvadeset tisuća stanovnika, ako računamo i okolna sela? Danas nas je više od šezdeset tisuća i nosimo titulu šestog grada po veličini u Hrvatskoj. Grad se promijenio, izrastao, ubrzao. Preživio je nekoliko valova doseljavanja, prihvaćao ljude sa svih strana, one koje su stigli s koferom u ruci i nadom s u srcu. Mnoge su ovdje obitelji prvi put osjetile da su Doma. Ulica po ulica, kvart po kvart, slagali su se i još se slažu novi životi. Pišu se nove priče, one koje jedva čekaju biti ispričane.

Moj današnji sugovornik je sin, jednog od najpoznatijih ljudi svoga vremena, Siniša Stojanovski. Možda vam ovako na prvu to ništa ne znači, ali kada vam kažem Slastičarnica Mozart, ili „kod Blagoje“ ili još bolje „Korzo“, sigurna sam da ćete se prisjetiti barem jednog okusa zbog kojeg ste se uvijek iznova vraćali u Zagrebačku 16. Mjesto koje traje već sedamdeset godina. I ja sam se uputila na tu adresu, upiti još koji miris djetinjstva i čežnje za nekim drugim, za mene ljepšim vremenima.

Zašto Mozart? – bilo je moje prvo pitanje.

- Promjenom imena u Mozart, želio sam naglasiti promjenu koja je nastala, kada sam preuzeo od svoga oca vođenje slastičarnice. U njemu je zadržan onaj patrijarhalni, starinski dio koji je naslijeđen i pogled prema zapadu kojem ja težim, pogled prema izvrsnosti. Pa znamo da je Mozart bio genije svoga vremena i najbolji skladatelj. Mi težimo savršenstvu u onome što radimo, a opet ne želimo izgubiti svoje korijene i svoj pečat.

Ja se i danas sjećam tvojih roditelja, pogotovo majke. Često je stajala na vratima, niska, crvenokosa, uvijek s osmijehom, prisutna i elegantna. Nije bila samo lice slastičarnice, bila je njezina duša. Ljudi su je voljeli zbog šarma i načina na koji nas je znala pogledati. Nikada joj se nisi mogao sakriti, imala je pogled koji je gledao direktno u dušu. Svakom djetetu koji je dolazio na kolače znala je ime.

Nije mogao sakriti emocije dok sam mu opisivala njegovu majku, onako kako sam je ja upamtila. Prepoznao ju je u svakom detalju.

- Velika Gorica je mojim roditeljima bila ispunjenje životnog sna – rekao je tiho.

Otac se tu doselio daleke 1948. godine iz Njemačke, kamo je bio upućen na rad kao mladi dječak od nepunih 13 godina. Težak je to bio period života, često mi je to znao pričati. Kada je stigao u Zagreb , spavao je na klupi, dok nije dobio posao u Zagrebačkoj mljekari. Gladan, žedan, ali hrabar i nepokolebljiv.

Bio je slastičar po struci, vrlo je lako mogao doći do posla. Tako se prijavio za pomoćnika kuhara u Letačkoj menzi i odmah je primljen. Ubrzo je unajmio stan u Gorici i tu se odlučio skrasiti i osnovati obitelj... Napraviti svoj život..

- Kao vojnik, dolazio je u slastičarnicu kod Rama, prvog slastičara u Gorici. Taj Ramo, koji na žalost nije opstao do danas, bio je upravo onaj koji je potaknuo mog oca da pokrene nešto svoje. Nije se bojao konkurencije, nije mislio da će propasti ako netko drugi krene raditi istu stvar. Drugačija su to bila vremena. Ljudi su bili Ljudi. Malo po malo, kako ga je nagovarao, tako se moj otac, odlučio na taj korak. Iznajmio je ovaj prostor i pokrenuo posao. Mi smo ga otkupili nakon puno godina tako da je sada naše vlasništvo. Majka je došla 1958. godine, nakon udaje za moga oca i čim je kročila ovdje postala je dio ove priče. Interesantno da je moj otac našao ženu u Bitoli, ali i ja – smije se zabavljeno.

Slastičarski zanat u obitelji Stojanovski nije bio samo posao. Bio je to način preživljavanja, snalaženja, građenja života od nule i sa jako puno odricanja. Iza vitrina punih kolača koje danas uzimamo zdravo za gotovo, stajale su godine borbe, strogoće, rada i tihe ustrajnosti.

- Kao dijete, otac je prošao kroz teške godine. Završio je zanat u Kragujevcu, a 1942. godine, kada je imao tek trinaest godina, dogodilo se ono famozno strijeljanje. I kako je kasnije znao reći, preživio je samo zato što je radio u slastičarni. Tamo su dolazili i okupatori, koji su uživali u slasticama. I tako mu je, doslovno, zanat postao razlog zašto je ostao živ.

- Mi djeca smo od malih nogu radili u slastičarni. Bili smo pod strogim režimom oca. On je bio sirotinja i nije dopuštao majci da nam priušti nikakav luksuz. Bilo je tu svega, najviše zbog novca. Imaš životne turbulencije radi financija kada ih nema, ali i kada ih ima. Jedne zlatne sredine, na žalost nema.

Zastala sam na trenutak bez daha. Nije mi to ispričao dramatično, a još manje s gorčinom. Više kao netko tko je prihvatio da su tada bila drugačija vremena. Svijet je jednostavno funkcionirao drugačije. I zna da se neke slike iz djetinjstva ne mogu uljepšati, koliko god to željeli.

Sjedimo i pričamo u Mozartu, ali mi je koncentracija sve slabija. Sve više me opsjedaju mirisi koji se šire iz punih vitrina. Kolači, torte, sladoled. Osjetila sam sve veći nalet adrenalina, izazvan ovim mirisnim senzacijama. Ljudi ulaze, izlaze, kao na pokretnoj traci, a opet, kao da dolaze doma po „nešto“. Tu sam čula onaj turopoljski „kaj“ , tu sam se iste sekunde vratila u djetinjstvo, kada sam dolazila na ovo isto mjesto na one famozne kremšnite i šampite.
Kakvom se recepturom danas služite? Ima li ona ikakve veze s onim kolačima uz koje smo odrastali?

- Otac je radio po staroj, domaćoj recepturi. Tehnologija i način pripreme su se od onda dosta promijenili, to je jasno. Nešto od ove stare recepture supruga i dan danas koristi. I mogu reći da nas to čini drugačijim od ostalih. A to znači da svaku kremu kuha posebno, onako po starinski, kako se i treba raditi. Kod nas nema praškova koji se mute s vodom i bojama da bi izgledali 'prirodno'."

Ni sa sladoledom nije drugačije...

- Ni on se na žalost više ne radi kako se radio prije. Ali promijenili su se i trendovi. Danas se više traže voćni okusi i u kolačima i u sladoledima. Manje šećera, manje masnoće, laganije. Ljudi drugačije jedu. I to je uredu. Mi pokušavamo držati ravnotežu, kombiniramo tradicionalnu pripremu s novim, lakšim trendovima.
Zastao je na trenutak, pa dodao nešto što ga je već očito dugo kopkalo.

- Znaš, pronašao sam jedan interesantan podatak. Zapadnjaci troše na jednu litru „nečega“ 180 g šećera, a istočnjaci na tu istu količinu tekućine troše čak do 400 g. Izbacili smo iz našeg asortimana one kolače koje sadrže veću količinu slatkog, pa i tvoje omiljene šampite – dodao je kroz smijeh.

- Danas su u trendu cheesecake, chokosane, carpati, ledeni vjetar. A pazimo i na sve one koji imaju bilo kakvu netoleranciju ili alergiju na gluten ili laktozu. Imamo i takve kolače. Uvijek provjeravamo s mušterijama da nisu na nešto alergični. U ovom poslu trebaš paziti na svaki i najmanji detalj. Zato nas nema više od dvoje u kuhinji, jer ni za koga drugog ne mogu garantirati visinu higijenskih navika, koje su osnova za ovaj posao. Isto tako, radimo količinu koju prodamo u jednom danu, ne radimo zalihe. Ovo je i dalje obiteljski posao, moja obitelj je ovdje, kao što smo mi bili kao djeca uz svoje roditelje.

Sedamdeset godina, ponavljam, sedamdeset godina postojanja je ogromna brojka za jedan mali obiteljski posao, za jednu slastičarnu. I za sve to vrijeme, slastičarnica nije bila zatvorena niti jedan jedini dan. Nije ju zatvorila sanitarna inspekcija, nije ju zaustavio rat, niti bilo koja kriza koja bi je mogla pokositi. Sve je preživjela. Stameno i tiho. Kao da joj je to zapisano u zidovima.

A što je to cijelo vrijeme radio Siniša? Kao omladinac bio je vrlo cijenjen i omiljen. Bio je predsjednik Zbora studenata u bivšoj Zrakoplovnoj školi. Imao je funkciju i Sekretara komiteta omladine. Kroz maglu su mi ta sjećanja i te slike. Kako je to funkcioniralo?

- U ovom kraju bilo je 90 omladinskih organizacija po selima. Svako selo je imalo SSOH i tu se skupljala omladina, vodila brigu o društvenim domovima. Organizirali smo zabave, domjenke. Imali smo zadatak držati omladince na okupu, da im ne padaju razne gluposti na pamet prilikom odrastanja. Sve je bilo puno života, odlično smo se zabavljali, uz sve moguće radne akcije koje smo pohodili. I to sve volonterski, naravno.

- Pa vidiš, ova stabla tu u Zagrebačkoj ulici i u naselju 8. mart – to smo mi Omladinci zasadili. Sjećam se toga kao jučer. To nam je bio omladinski zadatak, koji se odrađivao s osmijehom. A da stvar bude bolja, sve smo radili na volonterskoj bazi i nitko se nije žalio zbog toga. Svaki omladinac dobio je svoj sendvič, ili dva, i uz pjesmu i druženje, odradili smo sve što su stavili pred nas. Posadili smo 88 stabala za Tita 1981. godine. Vodio sam te akcije, sjećam se jako dobro tog vremena. Nekako imam osjećaj da su ljudi u komunizmu bili odgovorniji prema društvenoj imovini nego danas u kapitalizmu. Paradoksalno, zar ne?

U to njegovo vrijeme otvoren je i Klub mladih. Kao Sekretar omladine bio je jedan od utemeljitelja tog kultnog, za ono vrijeme, kulturnog mjesta u našem gradu.

- Kao danas, sjećam se odlične suradnje s Dragom Bukovcem, koji je bio zadužen za kulturu u Narodnom sveučilištu, kako se onda zvalo današnje Pučko otvoreno učilište. Bio je duša od čovjeka, stariji od nas dvadesetak godina, ali uvijek se spuštao na naš nivo i izlazio nam u susret. Imali smo veliku podršku u njemu i u NS. Čak je i posjećivao sve naša događanja, bilo da se radilo o promociji knjige, slušaonici, koncertu, recitaciji.. Bio je uz nas i to nam je dosta značilo. Tu nije bilo droge, alkohola... Sve je bilo vrlo čisto. Program je trajao do ponoći i nakon toga fajrunt.

- Pa k nama su dolazili svi poznati DJ-i iz Zagreba, puštali su tu muziku. Bili smo vrlo kulturna sredina. Nije tu bilo novaca i nitko to nije radio da bi zaradio, ili se obogatio. Radili smo sve iz gušta i uživali smo pri tom, što se onda i prenijelo na sve naše posjetitelje. Pa znaš i sama kako nam je bilo dobro plesati na najveće svjetske hitove, tu u srcu našeg Grada. Ljudi su bili više povezani, svi smo se znali.. – uzdahnuo je i nastavio tiho – nedostaje mi to vrijeme.

Završio je civilno zrakoplovstvo, pilot je po struci. No, kada je došlo vrijeme da preuzme posao, nije mu bio ni najmanji problem, skinuti lijepu uniformu i zasukati rukave i krenuti u školovanje za slastičara. Prekvalifikacija koja je sigurno jedinstvena u svijetu – iz pilota – u slastičara.

Preuzima obiteljski posao, mijenja ime, postavlja nove, još jače temelje na postojeće. Voli sebe nazivati revolucionarom, boli ga nepravda, pa nju reagira burno. Bori se za potrebite, one koje je društvo odbacio. Sve to radi u miru.. i tišini.. Iza sebe ima burnu mladost i život, i kako kaže ni za čim ne žali. Šteta što vrijeme kada smo najjači, najproduktivniji, ne može malo zaustaviti da traje dulje, tiho zaključuje. Od ovog posla živi jako puno obitelji i sama odgovornost da sve bude kako treba je ogromna. I sestra i brat su otišli u mirovinu iz slastičarne..

- Od studentskih dana sam „revolucionar“, volim barem misliti tako o sebi. Uvijek se za nešto borim, zalažem, trudim se dati najbolje od sebe. Smeta me nepravda, laž i muljanje i najviše sam problema u životu imao jer sam se držao svojih principa, koji danas ne vrijede baš puno. To vidimo na svakom koraku, na žalost. Nas su učili da poštujemo starije, što danas baš i nije slučaj. Učili su nas i domoljublju, i na tome sam zahvalan. Pa i ja sam se prijavio dobrovoljno u Domovinski rat, pješadija, zapovjednik. . Prošao sam puno toga u svom životu... Nedavno su mi dali i časničku vojnu mirovinu.

Korijeni mu jesu makedonski, ali život, vrijednosti, svakodnevica, čvrsto su vezani uz Hrvatsku. Velika Gorica je njegov dom. Ovdje ima sve.. Obitelj, posao, identitet. Tu je svoj na svome.

Na istom mjestu, u istoj zgradi, sedam desetljeća kasnije, još uvijek miriše na kolače i na ono „nešto“ što ne stane u recept. Mirisi su isti, ali su se lica promijenila. Obitelj koja u tišini čuva tradiciju i uspomenu na čovjeka koji je došao u naš grad s pinklecom na ramenu, spavao na klupi, i ostavio trag u svakom sloju kreme, u svakom staklu vitrine.
A Siniša? Zaljubljenik u Goricu, prikriveni romantik, ratnik.. ponosno čuva tradiciju kao što je čuvao i svoju zemlju.
Navratite do Mozarta po koji Ledeni vjetar, sladoled.. Zažmirite, udahnite i zapamtite te mirise. Mirišu na dom...