Velikogorička priča o Ivanu Bariću: "Kada uđem u kuhinju, vanjski svijet za mene ne postoji"

Svi znamo onu „našu“ staru poslovicu – ljubav ide kroz želudac. Od malih nogu, kada sam to čula od bake, pa sve do današnjih dana, poslovica nije izgubila na snazi. I što sam starija, sve više shvaćam koliko je ta istina stvarna i koliko ljubavi stane u jedan obrok. Kažu i to da ljubav iskazujemo na sedam načina, ali onaj koji miriše iz kuhinje uvijek se najdalje čuje. I moj sugovornik komunicira tim jezikom ljubavi.

Za Ivana Barića ne postoji snažnija izjava od tanjura punog mirisa i okusa. On je čovjek od strasti i akcije. Dalmatinac srcem, ali Turopoljac adresom, koji je svoj životni poziv pronašao izvan zacrtanih karijera. Bilo da je riječ o kuhanju za sebe i braću u pubertetu, humanitarnom radu ili kreiranju jela za svoju obitelj, njegov jezik ljubavi je kuhanje.

Upravo je ta strast dovela našeg Velikogoričana, bivšeg specijalca, zavarivača, skladištara, montera, komercijalista i dr., u najpoznatiju televizijsku kuhinju.

 U MasterChefu se predstavio kao „tihi div“ s nekonvencionalnim putem do kuhinje. Iako ga je bolest spriječila da ostane do kraja, Ivan je već postigao svoj cilj, dokazao je sebi i cijelom svijetu što može i zna.

Tvoja priča s kuhanjem, međutim, počinje puno prije reflektora MasterChefa i „Večere za 5“. Gledamo tvoje recepte na društvenim mrežama i vidimo strast koju teško skrivaš. Kada je taj poriv, ta iskonska potreba za kuhanjem, zapravo krenula?

• Kada smo se iz Njemačke, osamdeset i neke, vratili doma, mama se zaposlila u kampu, a nas trojica braće ostali smo sami. Tata je bio stalno na terenu, nikada ga nije bilo doma. Mogu reći da je ta ljubav prema kuhanju došla prvo praktično. Mama bi pripremila nešto za jesti „za drugi dan“ kad je jadna stizala, jer je i ona teško radila, pa sam ja uskočio kao ispomoć. Znaš kakvi su dječaci u pubertetu – stalno bi nešto jeli, mljackali. I tu sam počeo „eksperimentirati“ s kuhanjem. I tako je krenulo. Bilo je tu u početku svega, pa i nejestivih obroka, ali nije bilo bitno. Trudio sam se. S vremenom sam kuhao i za svoju curu, naravno, jer i sama si rekla „ljubav ide kroz želudac“, tu sam stvarno imao velike šanse... Do tada sam već bio „iskusan kuhar“.

• Kod mene je želja za kuhanjem prvo značila pojesti nešto i preživjeti, da bi tek kasnije prerasla u više razine.

• U to je vrijeme bio popularan Jamie Oliver s kuharicom Goli kuhar. Gledao sam ga kako kuha i navukao se na tu seriju. Gledao sam što radi, a drugi dan sam i sam to isprobavao.

Ivanovo kuhanje brzo je preraslo i „Golog kuhara“. Nije volio slijepo pratiti recept, nego ih je koristio kao bazu.

• Imam taj talent da mogu iščitati recept samo iz fotografije. Pa tako pogledam sliku, pročitam sastojke i složim to sve skupa, ali na jedan moj način – objašnjava svoju filozofiju. Pa nastavlja – volim spajati nespojivo: slatko-slano, kiselo-ljuto. Baza mi je mediteranska kuhinja, a onda sam veliki fan azijske – vijetnamske, kineske i japanske. Zadnjih godina istražujem libanonsku, tursku i grčku kuhinju.

Upravo je u takvom eksperimentalnom pristupu Ivan našao svoj ispušni ventil.

• Kada uđem u kuhinju, vanjski svijet za mene ne postoji. Možeš me zvati, ja ne reagiram. Potrebno me fizički pomaknuti da izađem iz svojih kombinacija u glavi. Poseban je to osjećaj kada „vidiš i osjetiš“ kako bi nešto trebalo izgledati i na kraju to i napraviš. Igram se okusima, začinima. Ma, nema ljepšeg osjećaja od kuhanja – zadovoljno završava Barić.

Meni se logično postavlja pitanje: jesi li ikada razmišljao o profesionalnom kuhanju? Zašto se nisi školovao za kuhara, kada već imaš talent i volju?

• O da, jesam, htio sam, naravno. Htio sam upisati ugostiteljsku školu, kuharski smjer. No djed je bio partijski čovjek, a tata kakav je bio strog zajedno s njim zacrtali su moj životni put: vojsku, oficirsku karijeru ili neki zanat. Nije bilo bitno što ja želim ili volim. Upisao sam na kraju zavarivački smjer da ih zadovoljim. Tu mi je prvi put dječački san pao u vodu.

Unatoč srušenom dječačkom snu, kuhinja je i dalje ostala njegova baza i utočište. Ostala je tu još od djetinjstva s majkom, a kasnije mu je služila kao ispušni ventil nakon svega proživljenog tijekom Domovinskog rata, u kojem je i sam sudjelovao, te kasnije i u privatnom životu i poslu. Poslije toga radio je u goričkim pizzerijama, ali i u Pirovcu, gdje je isprobavao svoje recepte za pizze i tople sendviče.

• Kada sam pod stresom ili ljut, uhvatim se kuhače – priznaje kroz šarmantan osmijeh. I nastavlja – najbolja jela mi ispadnu kada sam nervozan. To ti je moja rehabilitacija.

No ono što mene, a i nas sve, zanima – kako je došlo do prijave za MasterChef? Nije ti bilo dovoljno stresa za „Večeru za 5“? Talentiran si, kuhaš sa srcem, to se vidi i osjeti. Pretpostavljam da su obitelj, a pogotovo supruga Sandra, bili najveća podrška i „gurači“ za prijavu?

• Mi smo znali često organizirati večere za naše prijatelje koji su isprobavali moje nove recepte. I kako to obično ide, počeli su navaljivati da se prijavim. Najveći krivac je, ustvari, obiteljska prijateljica Goga. Obećala je da ćemo se zajedno prijaviti na natjecanje. Kako sam ja imao strah od kamere, nisam se baš tako lako dao nagovoriti. No i ona je uporna kao sam vrag – smije se i nastavlja – i na kraju smo se ipak oboje prijavili. Došla je pandemija i javili su nam da odustaju od projekta jer nisu skupili dovoljno kandidata. Nismo ušli. Koliko mi je to bio „šok“, moram priznati da sam odahnuo.

• Nakon godinu ili dvije ponovno su me zvali iz te televizijske kuće i pitali jesam li i dalje zainteresiran za sudjelovanje. Potajno sam se nadao da će i Goga ići, ali na kraju nije. Nisam joj to zaboravio – smije se i dalje – kako me ostavila na „cjedilu“. No to mi je bilo odlično iskustvo. Probio sam led s tremom, izašao iz komfor zone, kuhao pred kamerama. A doma sam i dalje pripremao oblizeke za ekipu i pripremao se za nešto veće.

• Za MasterChef sam se prijavio isto tako u vrijeme pandemije. Poslao sam im dva jela i oba su prošla. Sreći nije bilo kraja. I nekako sam u to vrijeme ostao i bez posla, sve je bilo zatvoreno. Nije bila baš neka pozitivna atmosfera. Ali ja sam i dalje kuhao i pripremao se, nisam znao još za što, ali nisam posustao.

• Znaš kako to obično ide u životu isti dan sam dobio ponudu za MasterChef i za posao. U jednom danu – oboje. Tada sam odustao od MasterChefa i odabrao stalan posao. Nisam si mogao dopustiti da ostavim obitelj nekoliko mjeseci bez primanja dok ja kuham na televiziji. Znaju se ipak neki prioriteti – mudro zaključuje Ivan.

Da život piše čudne scenarije – piše. No u tome je sva njegova ljepota. Upravo je ta ljepota čudnih životnih scenarija natjerala Ivana da ponovno preispita svoju odluku. Propustio je prvu priliku radi obiteljske stabilnosti, što je bila mudra i jedino ispravna odluka, ali strast je u njemu tinjala i dalje.

• Sandra i Goga su se „ljutile“ na mene zbog te odluke. Stalno su ponavljale da sam trebao riskirati i odabrati MasterChef. Moja žena me jako dobro poznaje i zna kolika mi je to strast. Podrška koju dobivam od nje moje je najsnažnije pogonsko gorivo. Prijavio sam se opet, iako sam odmah zaključio da me „sigurno neće zvati jer sam prestar“. Ali nije prošao ni cijeli mjesec kad su me pozvali na testiranje i pred audiciju, probno snimanje u Novoj, da vide kako funkcioniram pred kamerama. E, tu više nije bila zafrkancija, jer kad jednom uđeš u studio – nema te. I tako je to krenulo.

Za takvo natjecanje potrebne su ozbiljne pripreme. Jesi li kod kuće ciljano radio na jelima koja ti ranije nisu išla „niz kuhaču“ ili na kojima si se želio usavršiti? Kako su izgledale tvoje pripreme za MasterChef?

• Dobili smo preporuku koje dvije ili tri kuharske knjige pročitati da se prođu osnove. Iako, ovi koji se prijavljuju, daleko su od kuhanja osnovnih stvari. Sandra mi je za rođendan kupila knjigu Znanost kuhanja, koja je, evo čuda, bila jedna od tih preporučenih knjiga za edukaciju. Ja sam se osim toga bacio i na chefa Gordona i njegove „30 minuta“. Fokusirao sam se na brza jela jer je vrijeme u showu ipak ograničeno. Deserti su mi bili slaba točka, no nisam se htio forsirati doma oko toga, mislio sam da ću to učiti usput.

• Odlazak u bootcamp bio je prvi izazov koji je trebalo savladati, jer tu imaš samo dvije opcije – ili se vraćaš odmah isti dan ili te nema tri mjeseca. Još jedna prepreka na tom putu bilo je samo jelo koje smo dobili kao prvi zadatak: palenta i teleća jetrica alla veneziana.

• Blago je reći da mi je pao mrak na oči, jer jetrica ne volim i ne jedem, niti ih kuham. Na kukuruz sam alergičan, palentu ne smijem ni probati. Ali nisam se dao smesti. Bacio sam se hrabro na posao. Umak mi je ispao super, palenta također, iako je, naravno, nisam probao. Dobio sam dobre ocjene šefova i dobio pregaču. Prvi cilj je osvojen, mislio sam. Bio sam presretan, pogotovo kad sam javio svojima: „Ne vraćam se doma, prošao sam.“

Ivanovo sudjelovanje u showu postalo je tema o kojoj se pričalo „po gradu“. Iz prve ruke mogu svjedočiti da se o njemu pričalo na sve strane. Mogao se osjetiti i ponos što imamo „svog čovjeka“ na tom popularnom natjecanju. Sigurna sam da je mogao osjetiti tu pozitivnu vibru koja je dolazila iz našeg grada.

• Ulaskom u bootcamp za nas je počela određena izolacija od vanjskih faktora. Fokusirani smo na natjecanje, recepte, hranu. Ušlo nas je 21 u natjecanje i za sve nas je počelo jedno novo iskustvo. Različita dob, karakteri, tempo. Nas par starijih, više mlađih. Izazovno u svakom slučaju – smije se i nastavlja – doma si naviknut na red, tamo to pada u vodu. Mlađa generacija ima drugačiji mindset, ležerniji su i tako se i ponašaju. Talenta ima, to nije upitno, ali da smo različiti – jesmo. Mi stariji smo istrenirani red, rad i disciplina. Ali sve u svemu, odlično smo se svi povezali i bili smo si podrška u svakom trenutku.

Iako nije ostao do samog kraja, MasterChef mu je dao ono što mu je možda najviše trebalo, potvrdu da vrijedi on, a i ono što nosi u rukama i srcu. Nije išao po pobjedu, iako je svaki takav iskorak prava, velika pobjeda nad samim sobom. Tražio je iskustvo, pa i to da vidi može li pod pritiskom zadržati ono svoje – mir, red i poštovanje prema hrani. I dokazao je. Ušao je kao zaljubljenik u kuhanje, a izašao kao čovjek koji je pokazao koliko zapravo može.

Ništa od toga, kaže, ne bi bilo moguće bez podrške obitelji. Sandra je od početka bila i poticaj i sidro, ona koja zna kad treba pogurati, a kada stati iza njega u tišini. Tako i žive u skladu, simbiozi, grade odnos dogovorom i razumijevanjem. Kod njih doma vrijedi jednostavan dogovor: on kuha, ona drži red, a djeca degustiraju. I to dobro funkcionira.

U njihovoj se kuhinji uvijek nešto krčka, ne naručuju se dostave ni brza hrana. Najviše vole svoj skuhani obrok i nema dana da ga ne naprave.

Sandra mi je priznala „u povjerenju“ da mu nikada ništa nije teško napraviti za njih u bilo koje doba dana ili noći. A tko najviše uživa? Djeca.

• Nisam tip koji će svakih petnaest minuta reći „volim te“. Ja to pokažem punim tanjurom – završava Ivan.

U toj je rečenici sve, obitelj, kuhinja i onaj mir koji nastupi tek kad iz lonca zamiriše nešto domaće. Kad sve zbroji, kaže da ne zna postoji li uopće bolji osjećaj od onog kad vidi obitelj za stolom, pune tanjure i njihove osmijehe. U tim trenucima sve brige, stres sve nestane.

Pa ako to nije smisao života, ne znam što je.. Dobar tek!