Velikogorička priča o Bruni Peroviću, glazbeniku iz zagrebačke Dubrave koji se zaljubio u Veliku Goricu

Velika Gorica oduvijek je bila dom umjetnicima. Slikarima, glazbenicima, kazalištarcima. I nije to nikakva novotarija. Ovdje su stvarale generacije, a ljubav prema umjetnosti utkala se duboko u ritam grada. Iz tog kulturnog tla izrasli su brojni talenti, neki tihi i samozatajni, ali s bogatim tragom iza sebe.

Danas po ulicama grada možete sresti neka od najpoznatijih lica domaće scene; pjevače, pjevačice, glazbenike svih žanrova. Pa čovjek stane i pita se što je to u ovoj sredini da privlači takve ljude? Što je to u zraku, u ritmu grada?

U toj potrazi naletjela sam na lice koje nije nužno svakodnevno u objektivima, ali je itekako ostavilo trag na glazbenoj pozornici... Bruno Perović. Možda vam ime ne zvuči odmah poznato, ali u osamdesetima, uz njegov bend Fantomi, curice su vrištale od Vardara pa do Triglava. Tihi frajer iz Dubrave, kojem su život i ljubav donijeli adresu u Gorici. Navijač Dinama do kosti, s nogometom u krvotoku, ali s glazbom kao glavnim pogonom.

Tko je zapravo Bruno – i što ga još uvijek pokreće?

Jednom prilikom si mi rekao da si zaljubljen u Veliku Goricu. To je između ostaloga i bio povod da te ganjam po gradu i nagovorim na kavu i razgovor za VG priče. Kako je jedan dečko iz Dubrave, roker, u ono vrijeme i rock zvijezda, završio u našem gradu? Nabacio je svoj široki šarmerski osmijeh i kao iz topa izvalio:

– Zbog ljubavi sam tu. Prvo sam se zaljubio u svoju sadašnju suprugu, a onda u Goricu. U roku sedam dana preselio sam se iz srca Dubrave u centar Gorice. I nikada, niti jednog trenutka nisam požalio. Smijali su mi se frendovi kad sam im govorio da je ovo grad po mom ukusu. Doduše, sada je nešto izmijenjena struktura stanovništva, pa se baš ne znamo svi po imenu i prezimenu. Situacija je u ono vrijeme bila ipak puno drugačija. Ovo je idealno mjesto za život. Poštuje se tradicija, obitelj, ljudi su prijateljski nastrojeni. Kao Zagrepčanin mogu reći da sam odlično prihvaćen, a toliko ljubavi i pozitive koju sam doživio ovdje, vjerujte, nećete nigdje naći. Tu je moj dom.

Kad si već i Dubrave preselio zbog ljubavi, idemo se onda vratiti, baš tamo gdje je sve i počelo.. Tvoja glazbena karijera i Fantomi. Mnogima su poznati kao bend iz devedesetih, koji je svirao neki svoj, originalni glazbeni stil. Pop glazba u rokabili smjeru. A slušateljstvo je bilo raznoliko od 7-77 godina starosti.

- Mi smo bili ekipa od nekih 200 tinjak mladaca, koja je slušala rock i rockabilly i tak smo se družili. Naravno, ta se masa s vremenom profilirala, ali u to vrijeme u Zagrebu je bila baš takva atmosfera. Iz svih kvartova su bili mladi nadobudni klinci s nekim instrumentom, najčešće s gitarom u ruci i snom da imaju svoj bend.

- Robert, Mišak, Špic, Bruno i ja, nekako smo na kraju najbolje kliknuli i osnovali smo Fantome. Ostvarili smo time svoj dječački san, da imamo svoj rock bend. I da, svi smo imali jedva 18 godina.. – smije se veselo i nastavlja – Između nas je bila baš neka dobra vibra i zato je to i upalilo na kraju. Jer bendovi tako i nastaju, životno i spontano.

Mislim da je razlika između vršnjaka onog i današnjeg svijeta u zrelosti i pristupanju životu. Što ti misliš o tome?

- Budući da danas radim s mladima, na žalost se moram složiti s tobom. Mi smo imali drugačije posložen, odnosno ne posložen svijet, koji nam nije išao na ruku. Mi nismo imali osjećaj da možemo sve, kao ovi "klinci" danas, nego baš obrnuto, da ne možemo ništa. I zato smo se jako, najjače trudili da se izdignemo iz sredine i napravimo nešto sa sobom. Pa makar osnovali i rnr bend. Rock je oduvijek predstavljao neki bunt, iskorak od „normalnog“ i mi smo imali takvo uvjerenje da smo nešto posebno i nadnaravno, kada smo postali poznati.

Hm, s osamnaest godina osnovati bend? Ne mogu uopće zamisliti da netko osniva bend s toliko godina i postane uspješan u tome? Ispričaj nam malo kakva je u to vrijeme bila muzička scena u Zagrebu.

- Moj prvi bend zvao se Greaseballs. Iz tog su benda nastali Kojoti, Pisi, Fantomi. Mi smo svi bili jedna velika ekipa od 40 tak muzičara, prijatelja, svi ista generacija. Nije bilo zle krvi među nama, dapače. Ispada da smo bili zadnja generacija „novog vala“. Učili smo od naših idola, generacije muzičara i bendova koji su bili stariji od nas i koji su već bili „velike face“. Azra, Prljavo kazalište, Film.. Imao sam sreću da mi je Piko Stančić bio učitelj bubnjeva. Moj mentor i prijatelj. U tom okruženju smo rasli, učili svirati, nastupali smo, podržavali jedne druge, izmjenjivali ideje.

- U to je vrijeme osnovan i Psihomodo pop, a Gopca sam upoznao praktički kao klinac. Gradska ekipa, svi smo bili dio iste ekipe, ali se točno znalo gdje je kome mjesto i nije bilo nikakvih problema. Mi klinci smo se vukli za njima, kao neki groupie i upijali kao spužve sve što su oni radili. Onda smo se rasporedili po stilovima. Pipsi su svirali kao Red Hot Chilli Peppers.. Psihomodo kao Ramonesi.. a mi? Mi smo otkidali na rockabilly i rokenrol.

- Bilo je u to vrijeme jako puno bendova, koji na žalost nisu uspjeli, a bili su odlični. Pjesme su nam nastajale spontano, kao teme iz svakodnevnog života. No, bilo je tu i dosta obrada poznatih uspješnica. Znali smo ostaviti originalnu muziku i napisati potpuno nov, svoj tekst. A imali smo i dosta svojih, originalnih pjesama. – smije se dok se prisjeća nekih situacija i nastavlja – znali smo se svađati na probama, jer smo svi napisali pjesmu i htjeli smo da se baš naša taj dan svira na probi. – ah, prava dječja posla... - smijemo se zajedno i prisjećamo nekih šaljivih anegdota, koje nisu za javnost (pssst.. možda jednom.. za kojih xy godina napišem i te tajne.. op.a.)

- Srećom smo imali toliko materijala da smo mogli birati s koju ćemo pjesmu staviti na ploču.

Blago njima, mislila sam si, dok mi se po glavi vrtjela slika iz davnih sjećanja, kada su oni bili popularni. Iako nisu moj cup of tea, nema tko nije čuo njihove najveće hitove; Beba bebica.. ili Sretan rođendan. Skladali su pjevne, lakopamtljive pjesme, koje su pretežno bile namijenjene mlađahnoj publici, pogotovo djevojkama. Interesiralo me kako se Bruno nosio s obožavateljicama koje su jurile za njima i nisu im dali disati? Koliko te slava i popularnost promijeni?

- Oboje su teško iskušenje za mladi ego. Kada si umisliš da si nešto bolji od drugih, a u stvarno to zaista nema nikakve veze s mozgom, no kada si tako mlad, povjeruješ u ono što ti čini lagodu i ugodu. Ne možeš ostati ravnodušan i imun, kada te ljudi pozdravljaju na cesti, ili kada se sakupi stotinjak ljudi na Trgu Bana J. Jelačića i priča s tobom, traže potpise.. (Kako to objasniti današnjoj djeci, da u to vrijeme nije bilo selfija. Kako si ispao na nekom fotiću, ispao si, a to si tek vidio kada si otišao po svoje razvijene fotke kod fotografa op.a.).

- Svi smo mi drugačiji i tako se i odnosimo prema takvim situacijama. Izgubiš svoj privatni život, postaneš javna svojina. To je jedan od razloga zašto selebriti s vremenom puknu.

- Teško je ostati "normalan", ali je i izvedivo - šarmantno je zaključio.

Meni se čini da si ti ostao normalan u svoj toj priči. Od kada te poznajem, a to je od vremena kada si se doselio u Goricu, nikada nisam primijetila nikakvu dozu arogancije ili bahatosti. Moram priznati da kada sam te i upoznala nisam znala tko si, takva je moć današnjih medija, u odnosu na nekadašnje. Kako ti je to uspjelo?

- Meni su svi ljudi isti, ne radim razliku po profesiji. A ako već pričamo o nekim mjerama, pa mi smo kršćanska zemlja i ako živimo to tim zakonima, onda bi trebalo preispitati svoje ponašanje prema ljudima i odnosu prema drugima. Meni je moj odgoj bio normalan, roditelji su me naučili kulturnom ponašanju, iako sam odrastao u Dubravi – nije mogao ne dodati uz veliki osmijeh. Uvijek sam bio pristojan i uljudan prema fanovima. Od mladih to vidim na Matiji Cveku i Babi Lasagni. Oni su baš svjetski kalibar, jako su mi dragi jer odlično rade svoj posao i potpuno su mu okrenuti. Rade iz srca, ne petljaju se tamo gdje im nije mjesto i ostali su normalni.

Drago mi je da si spomenuo njih dvojicu kao primjer. Što razlikuje dobrog od odličnog umjetnika, u ovom slučaju muzičara?

- Neki ljudi se bave ovim poslom da bi bili popularni, a drugi da bi kreirali i stvarali glazbu, bez obzira na njezinu popularnost i trenutačne trendove. Ova dvojica, kao i ja uostalom mi volimo raditi glazbu. Volimo biti u tom procesu stvaranja i kreacije. Sjediti u studiju, snimati, „svađati“ se oko neke ideje, pjevati back vokale, mijenjati tekstove... to je ono što prave muzičare razlikuje od ostalih.

- Slava treba doći kao posljedica svega toga, kao nagrada za trud, ljubav, sate provedene u studiju, na probama, na cesti... na bini. A ako ideš iz obrnute pozicije „hajdemo zaraditi novac, pa ćemo onda vidjeti kako“, ne ide to tako. Imam frendove koji rade kao menadžeri, i kažu mi da im dolaze klinci koji imaju love, imaju styling, imaju ideju za spot, marketing, sto čuda, ali nemaju pjesmu. Nemaju od čega krenuti. A pjesma je osnova svega. I to se odmah osjeti. Ako radiš iz ljubavi, publika će to prepoznati i isto tako ako radiš iz interesa.

Fantomi su se nakon nekoliko godina razišli iz ove originalne postave. Svatko je krenuo svojim putem, a Bruno je jedno vrijeme svirao i s novom postavom benda u kojem je pjevao da, dobro ste pročitali Sandi Cenov. No, ono što je možda manje poznato je da je upravo u to vrijeme Bruno postao dio jednog posebnog projekta koji nije imao veze s glazbom, ali je imao itekakve veze s pozornicom onom sportskom.

Nogomet je bitna stavka u tvome životu. Malo je poznato da si sudjelovao u osnivanju Humanih zvijezda Hrvatske, nogometne ekipe sastavljene od muzičara, s pokojnim Tomislavom Ivčićem. Bila je to prva takva humanitarna udruga.

- Već 1991. godine počeli smo raditi humanitarne koncerte, s ciljem prikupljanja humanitarne pomoći za ratnu Hrvatsku. Vlado Kalember, Toni Cetinski, Boris Novković, pok. Aki Rahimovski, Drele.. Cijela hrvatska estrada okupljena s jednim ciljem. Pomoći svojoj zemlji na način kako mi možemo. Pok. Tomislav Ivčić je došao s tom idejom i odmah smo se počeli skupljati oko tog projekta. Prva utakmica je održana protiv estradnjaka iz BiH, Sjećam se da je za njih igrao i Željko Bebek. – smijulji se i nastavlja – Sav prihod od koncerata donirali smo vojsci, djeci, za pomoć Vukovaru.

Bili smo sveprisutni. I to je trajalo do 1995. godine, kada smo među prvima ušli u Novu Gradišku, praktički osam dana nakon oslobođenja, organizirali utakmicu, koncert. Bilo je fantastično i nezaboravno. Nakon toga smo krenuli u oslobođene krajeve kako bi vratili život u njih i donijeli neko veselje. Sjećanje na jedan bezbrižniji život. To je trajalo do 2000.godine s ovom ekipom, kada je naša priča nekako završila. Ali nastavila se s nekim novim estradnim umjetnicima koji rade odličan posao. Cijela priča ide dalje, muzičari se mijenjaju. Jedna lijepa priča.

Slažemo se u tome.. Zastaje na trenutak i donosi albume sa slikama. Gledam u tu “povijest” i držim je u svojim rukama s puno poštovanja i s knedlom u grlu.

Danas Bruno živi mirnijim, ali nimalo dosadnim životom. Glazba nikada nije prestala biti dio njega. Iako više nije na naslovnicama, itekako je u glazbi.

- Vratio sam se nedavno u studio s hrpom pjesama. Okupio sam oko sebe odličnu mladu ekipu producenata, pa pripremamo neka iznenađenja. Radim s mladim pjevačima i ljudima i prenosim im svoja iskustva, kako su ih i meni prenosili. Iako vidim da nije ista radna etika kao u moje doba, prihvaćam da je ovo neko novo vrijeme. Stvari funkcioniraju malo drugačije. Imam u pripremi album i otkrio sam novu pjevačicu, ali o tome na vrijeme – samozatajno dovršava misao.

Ono što možda ne znate da je i aktivan član kršćanske zajednice u Velikoj Gorici. Vjera mu je bitan oslonac, snaga i vodič.

- Vjernik sam, Rimokatolik, ali je to “samo” odnos između mene i Boga, o tome se nema što puno pričati. Poštujem sva uvjerenja, vjere i vjerovanja i mislim da je to osobna stvar svakog čovjeka. A vjera je sve u životu, jer vjerujemo osim u Boga i obitelj, u prijatelje, poslovne suradnike... vjerujemo u bolje sutra.. – po tome smo svi vjernici, na ovaj ili onaj način. – mudro završava ovaj razgovor.

Kad ga ne uhvatite za bubnjevima ili miks pultom, vidjet ćete ga možda u nekoj šumi u okolici Gorice, tamo se najbolje osjeća, u kontaktu s prirodom. Znajte i to, da i dalje piše note svog života. Tiho, ali iskreno. Bez bliceva, ali s puno svjetla, ali uvijek s najvećim osmijehom na svijetu, kojim promatra sve oko sebe s posebnom pažnjom i poštovanjem.

Sretna sam što ga mogu nazvati svojim prijateljem, jer takvih kao Bruno, nema puno.