Prvi glas proljeća, Miss Turopolja, Festival Zlatna ruža…i čovjek koji je organizirao na stotine zabava

Sjećate li se kojeg „Prvog glasa proljeća“? Bilo u Hrašću, Vukovini ili Kučama? Pamtite li vremena zabava u društvenim domovima, grupu MAN ili najljepše godine grupe Sjaj? Možda u svojima albumima imate i koju sliku s takvih zabava, a mi smo pokoju sliku, i pokoje sjećanje „izvukli“ od Velikogoričana Zorana Gregurića, čovjeka koji je organizirao na stotine zabava.

Puni društveni domovi i oko njih, krcati autobusi, bendovi, mladi talenti, pjesma, ples i urnebes, sve bi to mogli reći o zabavama kakve su nekad bile, a danas se samo spominjale. Prvi glas proljeća jedna je od tih zabava kakve se sjećaju i mlađi Goričani, makar samo najave s plakata koji su se revno lijepili po selima. Oni malo stariji i sami su prisustvovali, neki u publici, neki na pozornici, a jedan od organizatora tih zabava, naš sugrađanin Zoran Gregurić „Zvrk“, reći će nam kako druge zabave tada nije ni bilo.

-Krajem 70-ih godina sam krenuo u te zabave, stariji će se sjećati da je nekad svirala grupa MEN, i onda je početkom 80-ih došla grupa Sjaj koji su napravili revoluciju u ovom djelu Turopolja i Posavine. Bili su mladi, svirali su, imali najnoviji razglas, opremu i rasvjetu i to je bio jedan veliki „boom“-prisjeća se Zoran onih dana.

-Drugi društveni život zapravo nije ni postojao. Bile su nekad zabave u organizaciji dobrovoljnih vatrogasnih društava, DVD-a , AFŽ i omladina koji su zabave radili. U Gorici nije bilo ništa nego par kafića i koja birtija u okolici, u Kučama, Vukovini, Buševcu, Lekeniku koje su onda radile najduže do 22 sata. Tako da ljudi onda i nisu baš ni imali kamo ići nego na te zabave koje su se održavale. Pješke, vlakom, njih 15 u autu…a doma većina bi išla pješke, iz Lekenika u Hrašće po pruzi, iz Vukovine u Kuče i tako dalje, to je bilo najnormalnije-nastavlja naš sugovornik koji je organizirao na tisuće zabava., a mnogima je poznat kao osnivač Radija Lekenik koji se nekada čuo od Gorice do Siska.

Mjesto događaja zabava najčešće su bili društveni domovi, to je im je bila jedna od glavnih funkcija neko vrijeme. Tada ljudi nisu olako odlazili u Zagreb kako bi potražili zabavu negdje, kao danas, kad svako sjedne u auto i za čas su na drugom mjestu. Naposljetku, nije se ni imalo toliko vremena.

-U ono vrijeme pojam je bila grupa Sjaj. Naravno, bili su tu popularni i drugi bendovi, svaki u svoje vrijeme, od Turbo X-a, Vikinga, pa u novije vrijeme bivših Kiss-ovaca, danas Pirata,. U smislu popularnosti svako je imao svoje vrijeme popularnosti. U zabave su kao nadogradnja krenula događanja pod imenom „Prvi glas proljeća“, pa je tako bio Prvi glas Hrašća, Kuča, Lekenika, Topolovca, poslije nešto malo i u Vukovini. Nositelji su bili u početku omladina, DVD ili Mjesni odbor, a nakon devedesetih su bile promjene u organizaciji i načinu poslovanja pa su drugi preuzeli to. Ja sam osnovao tvrtku i preuzeo organizacije u Lekeniku, Fiolić u Hrašću, i tako dalje-kaže gospodin Gregurić.

Doveo Dinu Merlina za 1000 maraka

On je 1988. doveo Dinu Merlina u Lekenik, doveo je i Halida Bešlića, Doris Dragović no nisu svi pjevači imali „prođu“.

-Dino Merlin me onda koštao 1000 maraka, danas ne ide nikuda bez 30.000 eura. Dečki su došli iz Sarajeva s kombijem, složili, odsvirali i bilo je super. Vuco je dva put napunio dom, dok sam s Mišom Kovačem doživio fijasko prije 20-ak godina- Leteći odred prodao je 400-tinjak karti, a i Dražen Zečić onda jednostavno nije prošao kod publike-prepričava „Zvrk“.

Devedesetih je priredio i Rock maraton 14. srpnja 1990. na kojem su nastupili Prljavci po pljusku, ali kiša koja se nemilosrdno nastavila dovela je do toga da Parni valjak, Psihomodo pop i Tutti frutti nisu mogli nastupiti. Postavila se velika bina iz POUVG-a, braća Radović složili su razglas, ali pala je kiša, sve je propalo, a on kao organizator samo je slegnuo ramenima „To je takav biznis“.

Prvi glas proljeća

Kao da je bilo jučer, pamti Prvi glas proljeća u Lekeniku koji je trajao i po tri dana, pa kad bi u jednom danu nastupilo 50-ak pjevača iz cijele Hrvatske to je za ono vrijeme bilo pojam. Dok se danas publika privlači uz par klikova na Internetu i društvenim mrežama, glavni marketing onda su bili plakati ili pokoja najava kasnije u lokalnim novinama.

-Jednom je 1138 ljudi došlo na Prvi glas u Lekeniku. U Hrašću se na otvorenom prodavalo i do 2500 ulaznica,zatvarao se promet zbog održavanja, a u Kučama nisi mogao ući u dom od navale, to su bili doživljaji. Početkom 90-ih smo stavljali organizaciju na viši nivo, priređivali veće nagrade, posložili smo da u organizaciji zabave svako ima i zna gdje mu je radno mjesto i obveza, barem kod mene. Napravio sam tisuće zabava u životu, i ako postaviš temelje kako treba onda to lako funkcionira-kaže Gregurić.

Prisjeća se kako su mladi željni pjevanja dolazili i nastupali, a neki od njih i danas se bave glazbom.

-Kao natjecatelji na Prvi glas proljeća dolazili su mladi koji su htjeli pjevati. Među njima su svojevremeno bili Vanda Winter, Željka Zagorec, Marija Šapina, Josipa Kovačević, mali Jasmin, Siniša Biško…to su sve bili mladi koji su nastupali na Glasu proljeća, već onda su se isticali i dosta njih se i danas bavi pjevanjem-kaže naš sugovornik.

Najveća nagrada pobjedniku bio je „prestiž“

Kao organizator zabava „Zvrk“ je kaže „među prvima“ počeo upotrebljavati plastične čaše, jer jednom je bilo boca i staklenih čaša i završilo je neslavno:

-Ja sam samo jednom imao zabavu sa staklenim čašama kad je na oproštajki članova grupe Sjaj u Buni bilo stakla do koljena. Upravo da bi spriječili razbijanje uveli smo točenje pive i pića u plastične čaše .

Kad su u pitanju organizatori posao je funkcionirao tako da se od ulaznica plaćao bend koji je nastupao, pokrovitelji su pripremali nagrade za pobjednike, a zarada „sa šanka“ išla je organizatoru koji bi podmirivao trošak pića, redara, čišćenja, najma…

-Nagrade nisu bile nešto velike, ali su bile značajne, to je bila stvar prestiža, pobijediti na Prvom glasu Kuča ili Turopolja, to je laskalo, ljudi bi pjevače prepoznali u školi ili negdje i u tom se uživalo. Zapravo smo prije 20-30 godina na lokalnoj razini radili ono što se danas radi na sličnim TV show formatima-kaže gospodin Zoran.

S razvojem Interneta vrijeme je pregazilo zabave

Danas takvih zabava gotovo da i nema. Poneka se još dogodi vezano uz mjesno prošćenje poput u Vukovini za Veliku Gospu, ili za Rokovo u Mičevcu. Kaže, pokušava se nešto organizirati vezano za seoske malonogometne lige u Pokupskom, Kravarskom, Drnku, i to je pohvalno.
-Kad su se javili mobiteli i telefoni, prestalo je biti interesa za „Prvi glas“, danas se sve to preselilo na Internet, društvene mreže i tako dalje. Jednostavno te zabave je pregazilo vrijeme…nekad se radilo s puno volje i žara, ali vrijeme nas je „popapalo“-kaže naš sugovornik sjećajući se vremena kada je društvene domove rezervirao po godinu unaprijed za te zabave.

-Ovom prilikom htio bih se zahvaliti svima koji su dolazili na te fešte,a posebno i mojoj ekipi bez kojih to ne bi moglo biti odrađeno. To su Žika, Mario, Dado, Draažen, Kruno, Robi, Ante, Jasmin, Tale, Valentina i Željko-dodaje Zoran.

Inače, Zoran je sa suradnicima pokretao i Festival „Zlatna ruža“ koja se godinama održavao kod Medanovića, a potom u Zagrebu i Rogoznici. Bio je tu i Izbor Miss Turopolja.

-Izbor miss sam radio krajem 80-tih uz svirku grupe Sjaj i u suradnji s butikom Ivančica, natjecanja su bila u Lekeniku, Kučama, Vukovini, Repušnici, Ivaniću, Hrašću…. Izvesti na pozornicu djevojke u minicama bila je revolucija u ono vrijeme, pa nije rijetko bio slučaj da sam sam išao pitati roditelje smiju li se djevojke natjecati. Godine 1994. smo imali i veću razinu tog natjecanja jer su se uključili i Velikogorički list, Turbo X i ja, išlo se po selima, Gradići, Lukavec, Mičevec, Vukovina, Bukevje, Kuče i djevojke su se dodatno predstavljale putem radijske emisije i novine. U suradnji s Glasnikom Turopolja radili smo to 1995. godine, a kasnije više nije bilo medijskog interesa i tu je stalo-kaže Gregurić, a stala su i vremena zabava po društvenim domovima. Samo zidovi društvenih domova jedini znaju koliko se pjesama tamo ispjevalo, koliko se plesova otplesalo, koliko se supružnika upoznalo. Sve te zabave, Prvi glasovi proljeća, danas zapravo potvrđuju onu staru izreku „nekad bilo, sad se spominjalo“.