°C 1

Obitelj Jaroš: Najljepše je čuti od drugih kako smo ih potaknuli na dijete više

31.10.2020.

Ivana Ćurić

Skromno i pomalo samozatajno, u kući punoj ljubavi, u našem gradu živi obitelj Jaroš. Koliko nam je poznato, najbrojnija gorička obitelj, koja broji 13 članova. Kako je počela njihova priča, kako je postati roditelj po 11. put, sa čime su se sve susretali u društvu i, što će se mnogi upitati, kako to uspijevaju organizirati, upitali smo roditelje Marijanu i Sinišu.


Tko je postao roditelj jednom upoznao se s emocijama i ljubavlju koje dijete unosi u kuću, a kad postanete roditelj po 11. put, zamislite koliko ljubavi tek ima u toj kući. Marijana i Siniša Jaroš prije dvadesetak godina vjerojatno nisu ni sanjali da će jednog dana imati ovako veliku obitelj. Oboje su odrastali u Velikoj Gorici, štoviše, blizu jedno drugome, na 200-tinjak metara udaljenosti, no Siniša je išao četiri godine OŠ Eugena Kumičića (tada Veljka Vlahovića), i četiri godine OŠ Nikole Hribara (tada Stjepana Fabijančića Jape), dok je Marijana pohađala OŠ Eugena Kvaternika (bivša Antuna Cvetkovića).

-Živjeli smo u neposrednoj blizini 200-tinjak metara udaljenosti jedno od drugog, nismo se poznavali dok nije došao trenutak da se upoznamo. Upoznali smo se u župnoj crkvi Navještenja BDM na Uskrsnom bdijenju. Tada je župnik bio msgr. Josip Frkin. Na bdijenje sam došao nešto ranije ali sam zaboravio na ulazu uzeti svijeću. Dok sam otišao po svijeću pojavila se Marijana i sjela na moje mjesto. Nije me to obeshrabrilo, nego sam se svejedno ugurao između nje i još jedne žene koja je sjedila na klupi. Kako su bdijenja za župnikovanja msgr. Frkina trajala barem tri sata pod svaku cijenu sam pokušao naći mjesto za sjedenje. Tjedan dana poslije smo popili našu prvu kavu u Kaktusu. Poslije toga smo se redovito viđali uglavnom u župi: molitvena zajednica s p. Miljenkom Sušcem, studentski vjeronauk, itd… -prisjeća se Siniša. A onda se dogodio prijelomni trenutak i to na susretu mladih sa Svetim Ocem papom Ivanom Pavlom II. u Rimu 2000. godine.

-Na susret smo išli sa zajednicom Monfortanaca koju je vodio pater Mihovil Filipović. Na tom hodočašću smo postali sigurni da ostatak života želimo provesti zajedno, osnovati obitelj i živjeti ono što smo kao milost dobili na tom hodočašću. Dva mjeseca nakon povratka iz Rima vjenčao nas je upravo pater Mihovil u kapelici Marijinih krijeposti u starom samostanu Misionara Monfortanaca na Svetom Duhu u Zagrebu-ispričala nam je Marijana.

Bitna je umjerenost: „Ni u čemu ne oskudijevamo“

Iako danas posvećena ulozi majke, Marijana je nekoliko godina radila u struci kao medicinski kozmetičar, Siniša je pak danas pedagog u OŠ Augusta Šenoe u Zagrebu.

-Živimo u Velikoj Gorici cijeli svoj život, u obiteljskoj kući mojih roditelja. Roditelji žive u prizemlju, a mi na katu te u adaptiranom potkrovlju gdje su smještene dječje sobe-kaže Siniša. Ovog listopada krstili su 11. dijete, Ivana Mariju. Bez obzira što je 11. dijete, i u toj trudnoći prolazili su sve što su i s drugom djecom.

-Osjećaji su uvijek jaki i pomiješani. Iščekivanje djeteta prvi ili jedanaesti put nije lišeno određene brige i strepnje hoće li sve proći kako treba. Nakon sretnog rođenja, čovjeka uvijek preplavi osjećaj olakšanja, sreće i zahvalnosti što je sve dobro prošlo. Prvi puta je sve novo, ali je čovjek nešto mlađi i sve nekako bezbrižnije doživljava. Jedanaesto dijete je došlo kada smo oboje 18 godina stariji od rođenja prvog, iskustvo i napori proživljenog učinili su nas nešto ozbiljnijima i manje euforičnima, ali su zato osjećaji sreće i zahvalnosti dublji i potpuniji-složni su oboje.

Nismo se mogli ne dotaknuti i pitanja kakve su reakcije na ovako brojnu obitelj u današnjem društvu, a oboje kažu, reakcije su najrazličitije.

-Reakcije su zaista različite. S obzirom da pokušavamo živjeti nešto skrovitije i povučenije krećemo se uglavnom u krugu ljudi koji nas poznaju, pa su onda i reakcije pozitivnije. Ljudi su uglavnom dobronamjerni i često nam prilaze bilo da nas nešto pitaju, bilo da kažu riječ podrške, ohrabrenja. Mnogi priđu, pa kažu kako su i sami iz brojnije obitelji i kako im je bilo lijepo tako odrastati. Možda nešto najljepše što doživimo jest kada nam kažu da su se i zbog našeg primjera odlučili imati još jedno dijete više. To je velika radost i blagoslov-kaže Marijana.

-Ima i drugačijih reakcija, ali puno manje. Današnje društvo je izrazito potrošačko i materijalno orijentirano. Ljudi imaju prevelike materijalne potrebe, pa se jako čude kako tolika obitelj preživljava. Ponekad obitelji poput nas doživljavaju kao teret društva i misle kako živimo od socijalne pomoći, dječjih dodataka i sl. Naša primanja po članu obitelji su više nego skromna, ali upravo zbog dobrog raspolaganja tim dobrima i umjerenosti ni u čemu ne oskudijevamo, dapače i mi redovito ispunjavamo svoju kršćansku dužnost i građansku solidarnost prema onima koji su u većoj potrebi-nadodaje Siniša.

Upravo su djeca snaga i inspiracija za životne poduhvate

I dok u današnjem društvu rijetko tko bi se uhvatio u koštac s ovako velikom obitelji zbog bojazni kako će to financijski podnijeti, Jaroši ističu upravo su djeca ta koja im daju snagu za nove korake u životu.

-Nipošto ne želimo podcijeniti problem siromaštva i neimaštine jer je on prisutan i u našem društvu iako sve manje. Teško je živjeti ako čovjek nema za elementarne potrebe. U prvim godinama braka naša je financijska situacija znala biti vrlo ozbiljna. Jedno je vrijeme samo supruga radila. Jedno kraće vrijeme oboje nismo radili, već smo se prehranjivali mojim radom u fušu ili kako se to sada kaže: siva ekonomija. Tijekom braka sam i završavao svoj studij pedagogije. Cijelo to vrijeme, bez obzira na zaposlenost ili nezaposlenost bili smo otvoreni životu i s radošću primali svako dijete. Sa svakim rođenjem došla je i nova snaga i inspiracija za nove životne poduhvate. Tako smo i malo pomalo uređivali i proširivali naš životni prostor uz pomoć kumova, prijatelja, dobrih ljudi i naravno neizbježnih kredita u kojima smo neprestano zadnjih desetak godina-iskreno će Siniša, dakle gotovo kao i svaki drugi građanin Hrvatske, zaključujemo mi.

U obitelji s 11 djece sigurno nije bilo nesuglasica oko biranja imena, našalili smo se, no Marijana i Siniša ozbiljno nastavljaju, vjera je bila ključna u izboru imena, kao što je ključna u svim segmentima njihova života.

-Za svako ime smo se dogovarali, promišljali i molili. Vjera je izuzetno važna u našem životu i našoj obitelji. Od početka smo se oslanjali na Božju pomoć i milost, pa smo tako htjeli da i naša djeca imaju po svojim imenima, svece zaštitnike kojima se mogu obratiti u molitvama ili još više koje mogu imati kao uzore svetog života-kaže Marijana.

 

„Dan započinje u 6:00, televizor nemamo, večera je obavezno zajednička…“

Kako izgleda jedan dan u vašoj obitelji? –pitam ih.

Teško pitanje! –odgovaraju uz smijeh i nastavljaju:

-Svaki je dan drugačiji, ali trudimo se imati neke točke u danu oko kojih se okupljamo i koje nas drže. Dan započinje rano, najkasnije u 6, a za suprugu se to teško može reći jer zbog stalne brige o ovim najmanjima, dojenje, presvlačenje… često i nema čvrste razlike između dana i noći već neprestano radi ono što je potrebno za obitelj, a odmor hvata u rijetkim mirnim trenutcima bilo po danu, bilo po noći-kaže Siniša, a Marijana nastavlja:

-Najstarija kćerka Marija je na prvoj godini studija i uglavnom ujutro ide na predavanja, dvoje od troje srednjoškolaca Ljudevit Marija i Terezija također imaju nastavu uvijek ujutro, pa im se ujutro sprema doručak i ispraća ih se u školu. Preostali, srednjoškolac Franjo Ksaver i četiri osnovnoškolca: Mihael, Bernardica, Ivana i Katarina, idu naizmjence jedan tjedan ujutro, a drugi popodne. Najmanji Josip Marija, Mirna Marija i novorođeni Ivan Marija ostaju kod kuće sa mnom. Dvoje najstarijih još paralelno pohađaju srednju glazbenu školu, 4. razred, dvoje ih je završilo osnovnu glazbenu, a dvoje još idu u osnovnu glazbenu. Dečki su i aktivni ministranti u župi Navještenja BDM-nabraja mama Marijana, upravo ona „koordinira“ u njihovoj svakodnevici.

- Mama je ta koja sve ispraća, sve dočekuje, sve koordinira i vodi računa da svi na vrijeme ispunjavaju svoje obaveze. Ručak tijekom radnog tjedna je rijetko zajednički, ali se trudimo da bar nitko ne jede sam. Večera je obavezno zajednička, a poslije večere zajednička molitva Krunice. Radnim danom jedna desetica Gospine Krunice i Milosrdna Krunica, a vikendom i tijekom praznika cijela. Vikendom i praznicima su nam obroci uvijek zajednički. Televizor kao uređaj nemamo već desetak godina, ali imamo projektor i mali prijamnik tv signala, pa onda zajednički pratimo nogometne utakmice hrvatske reprezentacije ili pogledamo obiteljski film. Uglavnom, televizijski program ne pratimo, nego ciljani prijenos, koncert ili sl. znamo zajednički pogledati-kaže Siniša o svakodnevici u ovako brojnoj obitelji.

Gorica bolje brine za školarce više nego Zagreb

S obzirom da je kao pedagog radio i u Velikoj Gorici i u Zagrebu, može usporediti stanje u obrazovanju u ovim gradovima, a zamolili smo ga da prokomentira i mjere za roditelje s više djece s kojima lokalna, ili državna vlast podupire višečlane obitelji.

-Pošto zadnjih osam godina radim u osnovnoj školi u Zagrebu, a prije toga sam radio oko dvije godine i na goričkom području, mogu reći da Grad Velika Gorica više i bolje brine za svoje školarce nego Zagreb. Velikogoričke škole su uređenije i opremljenije od zagrebačkih. Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica također nudi mnoge kvalitetne sadržaje. Veliki je nedostatak u odnosu na Zagreb, što srednjoškolci ne dobivaju besplatne udžbenike, a ove godine je izostalo financiranje radnih bilježnica i ostalih radnih materijala za osnovnoškolce. Radne bilježnice i dodatni materijali koje svake godine roditelji trebaju nabaviti, a nisu na popisu udžbenika, iznose kao i sami udžbenici tako da to zbilja predstavlja problem kada se početkom rujna treba nabaviti sve potrebno za osmero djece u sustavu obrazovanja. Pokušalo se kompenzirati mjerom od 1000 kn jednokratne pomoći za sve srednjoškolce ali mislim da to nije najsretnije rješenje. Tom mjerom obuhvaćeni su i srednjoškolci koji se školuju u Zagrebu, a koji ionako dobivaju besplatne udžbenike, a komplet udžbenika i radnih bilježnica npr. za mog Franju koji je u GVG-u je gotovo 2000 kn koje smo nabavili još početkom rujna. Grad ima još neke mjere kao stipendija, jednokratna pomoć za obrazovne potrebe, jednokratna pomoć jednom godišnje za višečlane obitelji. Za svaku od tih mjera potrebno je podnijeti zahtjeve, brojnu dokumentaciju… Ne može se reći da ne postoji dobra volje, ali iz perspektive brojnih obitelji moglo bi i više tj. drugačije, dostupnije i usmjereno na konkretne i specifične potrebe višečlanih obitelji. Na državnoj razini nema pomoći za višečlane obitelji. Dječji doplatak je simboličan i on spada isključivo u socijalnu kategoriju pomoći, a drugih mjera poput najavljivanih: majka-odgajateljica, nema-kaže naš sugovornik.

Najveći problem 13-ero člane obitelji? Prijevoz!

Govoreći o mjerama, konkretno o onima na državnoj razini, Jaroši ističu i najveći problem koji ih koči u svakodnevici, a to je činjenica da legalno ne mogu s vlastitim vozilom zajedno otići nikamo.

-Mogu reći da je državni aparat gotovo potpuno neosjetljiv na probleme i potrebe višečlanih obitelji. Naš veliki problem je legalan prijevoz trinaestoročlane obitelji. Kazne za vožnju više osoba nego što je vozilo registrirano su ogromne, a mi kao obitelj nemamo nikakvu mogućnost zajedno se legalno voziti. Iz tog razloga sam prije dvije godine upisao autoškolu za D kategoriju dakle vozača autobusa. Na kredit smo kupili 11 godina stari minibus ali nam već više od mjesec dana stoji neregistriran jer nismo u stanju zadovoljiti (pre)stroge uvjete. Obratio sam se pisano Ministrastvu prometa, Prometnoj inspekciji, Centru za vozila Hrvatske, ali konkretnu pomoć nisam dobio. Ili su me ignorirali i nisam dobio nikakav odgovor, ili su mi ponudili suhoparno nabrajanje propisa koji su u praksi potpuno neusklađeni s europskim uredbama s kojima smo se morali uskladiti. Da pojednostavnim, ne mogu registrirati i koristiti minibus kao osobni automobil, već samo kao gospodarsko vozilo bilo za javni prijevoz bilo za vlastite potrebe. Da bih ga tako registrirao trebam biti ili pravna osoba ili obrtnik, a da ne govorim da takva vrsta registracije nosi brojne financijske i druge obaveze koje kao fizička osoba ne mogu ispuniti…evo to je jedan primjer koliko država (ne)brine-razočarano komentira Siniša.

I za kraj smo pitali, što bi poručili današnjim mladima, onima koji će tek osnivati svoje obitelji.

-Ovaj razgovor vodimo upravo na spomendan sv. Ivana Pavla II koji je kroz cijeli svoj pontifikat ponavljao riječi: „Ne bojte se!“ To je i naša poruka svima koji razmišljaju o bračnom pozivu, koji mogu imati djecu, a ne usude se zbog bilo kojeg razloga. Tamo gdje je život, gdje se rađaju djeca tamo se i otvaraju vrtići, škole, radna mjesta tamo će se i zaraditi za naše mirovine. Gdje nema rađanja, sve polako umire i propada. Kolika su napuštena gospodarstva po Slavoniji, Lici, Dalmaciji, ne samo zbog odlaska u inozemstvo već i zbog toga što nas se svake godine sve manje rađa. Dakle, ponavljamo, ne bojte se otvoriti životu i prihvatiti svako dijete kao najveći dar i radost-zaključili su Jaroši.