Dragutin je bio u Banskim dvorima u trenutku raketiranja i izveo predsjednika Tuđmana na sigurno: "Nakon 34 godine sjećanja su živa"

Dragutin Čukelj iz Ščitarjeva rođen je u Velikoj Gorici 1963. godine, 13. prosinca, na Svetu Luciju, na dan koji se i danas obilježava kao Dan Grada. Danas ovdje živi mirnim obiteljskim životom uz suprugu i trojicu odraslih sinova, no svakog 7. listopada, oči mu se pune suza, a srce zatitra jer taj dan, kaže, njegov je drugi rođendan. Dan je to kada se Hrvatska prisjeća ratnog vihora 1991. kada su raketirani Banski dvori, te je izvršen atentat na predsjednika Franju Tuđmana. Na licu mjesta, prije točno 34. godine, nalazio se i naš sugrađanin Dragutin koji je, kao osobni vozač i pratioc predsjednika Tuđmana, osigurao njegov siguran izlazak iz raketiranog prostora Banskih dvora.

-Do toga dana se već formirala sigurnost. Imali smo četiri vozača i pet pratioca. Radilo se o mirnom protokolarnom danu ili se išlo na put, to se sve pojačavalo s protokolarnim službama od MUP-a, vojske itd. - kaže Dragutin prisjećajući se detalja tog kobnog 7. listopada.

-Bio je normalan protokolarni dan. Predsjednik je uvijek tražio da se poštuje protokol da se bude točan, da si na vrijeme. Na sastanku u Banskim dvorima su bili Ante Marković i Stjepan Mesić. Vođa sigurnosti bio je Bono Marjanović, a tu su bili Marko Kovačić, Ivan Ursa kao pratitelji, a kao vozači ja, Dubravko Brujić i Branko Legin. Banski dvori su imali dva ulaza svečani i radni. Svečani je bio za predsjednika i velike delegacije koje nisu trebale prolaziti kontrolu, a radni za stranke, osoblje. Predsjednikovo vozilo se nalazilo na svečanom ulazu. Boro i ja smo se nalazili na radnom ulazu. Gledali smo u zrak, imali smo iskustvo s avionima. Banski dvori gledaju u „osmicu”, to su dva dvorišta. Tamo su bili kolega Brujić i Legin. Dečki su se zezali: „Daj, idemo mi 'nutra da se ovaj (avion, op.a) ne spusti dole – priča nam Dragutin i nastavlja u dahu:

-Oko 15,05 sati nastala je ogromna eksplozija. Mene i Bonu Marijanovića je odbacilo na stranu. Ostali smo u ogromnoj prašini, ništa se nije vidjelo. Kod predsjednikovog ureda bio je kolega Ivan Ursa koji je bio ranjen od stakla prozora koje se razletjelo. Bila je ispucana raketa zrak-zemlja i bomba od 100 kila koja je pogodila prostor ispod te svečane prostorije gdje je predsjednik inače ručao i gdje je trebao bit na ručku u 15 sati. No, oni su se zadržali u razgovorima, a s njima je bila tajnica Zdravka Bušić – prisjeća se naš sugrađanin Dragutin svakog detalja raketiranja Banskih dvora.

-Dečki i ja smo se našli, pogledali jesmo li dobro. Ursu smo dolje spustili i previli, bio je sav u krvi. I krenuli smo po predsjednika. Vidjeli smo da je automobil pogođen u zadnje staklo i gepek, prošlo je kroz auto i kroz zid i napravilo rupu u zidu. Mi smo se susreli kod izlaza, predsjednik je izašao – ispričao nam je.

(foto: Predsjednik Tuđman s unukom, prati ih Dragutin Čukelj)

Cilj nam je bio predsjednika Tuđmana odvesti u sklonište, no kaže nam Dragutin, on to nikada nije želio. Tada se već znalo da će JNA odraditi neki napad, jer već su raketirali odašiljač Sljeme, pogodili antiterorističku jedinicu Lučko, pa se ciljalo se ili na Sabor ili na MUP, objašnjava naš sugovornik.

-Kad smo išli do tog dvorišta do skloništa, svuda su virili kablovi od struje, žbuka je pala sa zidova.. Smjestili smo ga u sklonište. Bili su tu i Mesić i Marković. Sjećam se da je predsjednik rekao Markoviću: „Eto ti Ante tvoje Jugoslavije, skoro su te ubili.” - priča nam Dragutin i nastavlja:

-Tuđman je izrazio želju da ode na rezervni položaj. Morali smo se organizirati. Nismo se mogli vratiti kroz dvorište radi sigurnosti. Išli smo kroz drugi dio zgrade, no bio je zaključan, pa smo dvoja vrata probili. S nama je bio Ante Marković, gospođa Zdravka Bušić i predsjednik. Izašli smo na taj radni ulaz. Susreli smo se s Perkovićem. Svi su bili u strahu – kaže Dragutin.

-Stavili smo ih u auto, a Mesić je ostao u Dvorima sa svojom sigurnošću. Kod izlaska u Mesničku nismo mogli proći zbog popadalih crjepova. Stajao je tamo jedan kamion „Čistoće” kojeg su djelatnici napustili. Sve je stajalo. Vidim kolegu Marijanovića da trči u taj kamion, budući da sam se razumio u kamione odlučio sam ja uskočiti. Gledam gdje je ručna, ne mogu krenuti, nema povratka. Ručna je na kamionima inače stajala dolje, a u ovom lijevo gore od volana. Pustim ručnu i na „felgama” maknem taj kamion da smo mogli krenuti dalje. Dečki su me tu ostavili. Pravilo u sigurnosti je bilo: Nitko nije bitan, samo predsjednik– priča nam.

-Trčao sam za njima. Naišao sam na restoran, gdje je bila cisterna koja je dovezla gorivo za sklonište. A čovjek koji ga je dovezao bio je mrtav, s glavom na stolu. Raketirali su i Banske dvore i okolicu – ispričao nam je Dragutin prisjetivši se toga dana.

Predsjednik Tuđman ubrzo se pojavio u javnosti kako bi pokazao da je živ. Pojavio se na Trgu bana Jelačića te u kafiću u Radićevoj. Tražio je da od sigurnosne službe da dovede Stjepana Mesića. Tako je i bilo.

Dan je to koji je bio prožet strahom, no 34 godine nakon toga, Dragutin se s ponosom prisjeća tog dana, ali i svih godina koje je proveo radeći kao osobni pratitelj predsjednika Tuđmana. Na to je mjesto, odnosno mjesto osobna vozača primljen u kolovozu 1990. godine.

-Sve je krenulo iz ničega, kako se stvarala država tako se stvarala i sigurnost. U toj službi sam bio do siječnja 1995. nakon čega sam premješten na poslove sigurnosti predsjednikove obitelji do kraja, do smrti predsjednika. Kasnije sam radio i u sigurnosti predsjednika Mesića. Nisam imao nikakvu obuku, sve se obučavalo iz puta u put – kaže nam.

Pratio je predsjednika diljem zemlje, na ratištima, od Slavonije do Dubrovnika, Bosne, Beograda, Crne gore. Od svih događaja raketiranje Banskih dvora bilo je najdramatičnije i danas je najživlje u njegovom sjećanju. A bilo je svakakvih dana i situacija kojih se sa sjetom prisjeća. Od naredbi da predsjednik prekine konferenciju za medije koju mu je morao prenijeti, do prolaska kroz kukuruzišta do stražnje strane aerodroma u Beču. O svim tim događajima u ratu kad je pratio predsjednika mogla bi se napisati knjiga, a o tome svjedoče fotografije koje dan danas čuva.

(Pratnja predsjeniku Tuđmanu)

-Predsjednik Tuđman bio je jako točan. Pazio je na ljude, nije nikad nikoga smijenio. Znao je biti ljut. Na mene nikad nije povikao. Kod njega si morao radit svoj posao, biti točan, uredan. Bio je osoba pored koje su svi drhtali. Bio je jako velika osoba kakva nam je bila potrebna za stvaranje države – rekao nam je Dragutin.

Danas je u mirovini, pomaže u obiteljskoj firmi svog brata. Brine o obitelji. S ponosom i sjetom se prisjeća tih dana koje nikada ne bi mijenjao, a sutra će se o tim vremenima prisjetiti sa svojim kolegama iz sigurnosti.

-Sutra ćemo dečki i ja se sastati i sjesti malo, prisjetiti se tih zajedničkih dana. Ne okupimo se svi, samo neki dođu, ali sjećanja su živa – kaže nam Dragutin.

Povodom 34. obljetnice raketiranja Banskih dvora o čemu bruji cijela Hrvatska, htio je na ovaj način ispričati svoju priču o tom danu. Pravu istinu koju u sebi nose samo oni koji su to preživjeli, koji su bili pravi svjedoci događaja u kojima se stvarala država Hrvatska, ramenom uz rame prvog hrvatskog predsjednika.