Alen Kos s Trešnjevkom senzacionalno pokorio Hrvatsku: Emocije su bile neopisive!

Velikogorički sport stvarno je imao godinu za pamćenje! Od fenomenalnog uspjeha nogometaša Gorice, koji su osvojili naslov prvaka Druge HNL i vrhunski se snašli u društvu prvoligaša, preko naših sjajnih košarkaša, koji su bez poraza izborili svoje mjesto među hrvatskom klupskom košarkaškom elitom, pa do rukometašica i rukometaša, odbojkašica i odbojkaša, atletičarki i atletičara...

Bilježili smo marljivo vrhunske rezultate i uspjehe natjecateljica i natjecatelja u karateu, judu, taekwondou, hrvanju, boksu, badmintonu...

Velika Gorica ima prvake Hrvatske i pobjednike Kupa u australskom nogometu, šahistice Poleta također su najbolje u Lijepoj Našoj...

Bila je 2018. zaista povijesna godina i možemo se samo nadati kako će 2019. biti samo još i bolja!

U ovo fantastično društvo svakako ulazi i Alen Kos! Naš sugrađanin je u dresu zagrebačke Trešnjevke osvojio naslov prvaka Hrvatske u hokeju na travi, planetarno popularnom sportu koji, nažalost, u našoj zemlji još uvijek nije dosegao razinu na kojoj zaslužuje biti.

Trešnjevka je osnovana još davne 1960. godine i tek sada je stigla do svoje prve titule. I to na pravi 'filmski', spektakularan način! Zbog promjene sustava natjecanja dobila je priliku natjecati se s najboljima i tu je priliku na maestralan način i iskoristila. Prvo je izboren ulazak u doigravanje, a u njemu su Kos i njegovi suigrači 'skinuli skalp' glavnim favoritima prvenstva te su apsolutno zasluženo došli do velikog trofeja.

 Malo je reći da su napravili senzaciju.

 -Trešnjevka u svojoj gotovo 60-godišnjoj povijesti nije osvojila naslov prvaka. U protekloj sezoni uspjeli smo ostvariti taj san i stvarno mogu reći da je bilo spektakularno- rekao nam je na početku opširnog razgovora Alen Kos, Velikogoričanin koji se nakon treniranja i natjecanja u brojnim sportovima 'pronašao' u hokeju na travi.

 Iako je titula prvaka Hrvatske osvojena u lipnju, dojmovi su još uvijek svježi.

 -Hokejski savez promijenio je sustav natjecanja i dobili smo priliku natjecati se s najboljim hrvatskim momčadima. Nismo bili favoriti za završnicu, ali smo sezonu otvorili s nekoliko pobjeda i velikom motivacijom. Klupska očekivanja možda i nisu bila velika, ali smo se svi nadali ulasku u doigravanje. Samo mjesto u finalu bilo bi ogroman uspjeh. 

 -Na treninzima smo se krpali, dolazilo nas je desetak od 20 igrača koje imamo na popisu. 'Skupljali' smo se po utakmicama, više nego što smo zajedno svi trenirali. No, uspjeli smo ući u playoff, gdje su nas čekale 'opake' utakmice s braniteljem naslova, zagrebačkom Mladosti, i protiv Zeline, koja je u posljednjih nekoliko godina uspjela u klub privući gradska sredstva i dovući puno stranih igrača. Zelina je u tom trenutku bila veliki favorit, a dovoljno je reći kako je Mladost osvojila posljednjih 13 od 15 naslova prvaka Hrvatske!

 Kos nam je u jednom dahu ispričao priču koja bi u Americi vjerojatno završila i na filmskom platnu.

 -Bili smo izuzetno motivirani! Cijelu sezonu vodili smo pravu borbu i vidjelo se kako ove godine stvarno želimo napraviti nešto posebno. Znali smo, ako uspijemo dobiti Mladost, da nam nema kraja. Utakmica je stvarno bila teška, uspjeli smo nekako doći do pobjede i onda se u nama pojavila neka dodatna energija koju smo prenijeli u finalni obračun.

 Zajedništvo u ekipi, odlična atmosfera, ali i priprema za uzbudljivu završnicu donijeli su i spektakularan uspjeh.

 -Uspjeli smo se dobro pripremiti, trener Goran Jamičić to je napravio izvrsno, s video analizama, psihološki i stvarno smo dali sve od sebe i uspjeli smo, iako smo se puno 'potrošili' u polufinalu. Posebno moram istaknuti i povratak Marija Mucića, koji se nakon godine dana vratio iz Nizozemske i koji je prikupio više iskustva od svih nas zajedno. Lijepa budućnost je pred njim.

 -Nakon prvog poluvremena rezultat nije bio bajan, u tom trenutku smo mislili kako nemamo izgleda, ali u nastavku su neki igrači dali svoj veliki doprinos, od kojih se to možda i nije očekivalo. Skupili smo glave i uspjeli u drugom poluvremenu nekako dobiti tu favoriziranu Zelinu!

 -Emocije su stvarno bile neopisive i jake. Nitko, stvarno nitko prije doigravanja nije očekivao da mi možemo postati prvaci Hrvatske!

 Pripreme u Nizozemskoj, gdje je hokej na travi praktički nacionalni sport, urodile su plodom.

 -Ključna stvar ovog uspjeha bila je mogućnost da odemo u Nizozemsku na dva tjedna. Klub je nekako uspio prikupiti financije, tamo smo se najviše i pripremali za playoff, igrali smo s vrhunskim momčadima jer je u Nizozemskoj hokej na travi izuzetno popularan i razvijen. Nevjerojatno je koliko djece, ali i starijih u slobodno vrijeme igra hokej na travi, druže se i to je tamo stvarno nacionalni sport. Bilo nam je to stvarno nevjerojatno iskustvo. Nekim ekipama smo mogli parirati, neke su stvarno bile prejake za nas, ali nam je to bilo vrhunsko iskustvo i to smo prenijeli na završnicu sezone. Vidjeli smo da možemo napraviti taj pothvat!

HOKEJAŠKA OBITELJ

Alen radi izuzetno težak i zahtjevan posao, često je na terenu i slobodno vrijeme želi posvetiti obitelji. Hokej na travi i dalje je velika ljubav, ali više nije prioritet u životu.

 -Došlo je na naplatu posljednjih šest godina mog intenzivnog treniranja i mogu reći kako je ovo stvarno vrhunac moje sportske karijere. Zbog svog posla ne mogu trenirati koliko bih htio. Zaposlen sam u Croscu, djelatnik sam Ine, radim po terenu, na remontnom postrojenju 501, trenutno sam u Slavoniji na opremanju naftnih i plinskih bušotina. Pokušao sam spojiti te dvije stvari. Radim sedam dana pa sam onda sedam dana kod kuće. Smjene su mi po 12 sati i, naravno, tada ne mogu trenirati. Posao je izuzetno težak i traži puno odricanja. Kad sam kod kuće želim biti i sa ženom, želim biti i s obitelji koja mi je, naravno, na prvom mjestu.

-Moja hokejaška obitelj mi je na drugom mjestu, jer roditelji, žena i dijete koje je na putu će mi uvijek biti važniji. Hokej, naravno, zbog toga trpi. Vikendima dođem na utakmice braniti, bez pravog treninga, za koje jednostavno nemam vremena.

Amaterski sport u Hrvatskoj, u kojem nema nikakve financijske koristi, traži veliku žrtvu. I jedino što vas može zadržati u njemu je istinska i prava ljubav.

-Na početku karijere sam svaku večer putovao iz Velike Gorice na Trešnjevku, trenirao po dva sata i onda se vraćao u Goricu.

-Financije su tu veliki problem. Plaćamo članarinu, oprema košta, ali nazad dobivam tu hokejašku obitelj, njihovo prijateljstvo i uspomene na sportske uspjehe!

Kos je još kao osnovnoškolac krenuo u sportske vode. Počeo je u HRK Gorica s rukometom, ali u njemu se nije istinski pronašao: "Zasitio sam se nakon devet godina. Tražio sam nešto novo, što bi donijelo nove izazove. U Velikoj Gorici sam igrao baseball, čisto iz gušta, bez pravih rezultata. Prebacio sam se u Gajnice, koje su tada bile favorit za naslov. Bilo je zanimljivo i to je trajalo dvije godine. Karijeru sam nastavio u Kaptolu, koji je dvije godine u nizu bio prvak. Bio sam tamo jednu sezonu, ali sam nakon toga krenuo tražiti neki novi izazov. Pronašao sam ga u mačevanju."

No, za ulazak u svijet hokeja na travi 'kriva' je žena: "Bio sam tada dovoljno mlad i 'lud' da na treninge u Dom sportova idem autobusom. Treniralo se ispod tribina male dvorane, gdje još uvijek djeca tamo mačevanje treniraju u uvjetima koji nisu najbolji. Moja djevojka, danas moja žena, bila je tek jedna od cura koja je tamo trenirala. Bili smo dva različita svijeta i bili smo prvo samo prijatelji i nismo smatrali kako bismo jednog dana mogli biti zajedno i kako bi ona meni danas mogla biti žena. Njen bratić je trenirao hokej na travi, a ja sam još uvijek tražio nešto što bi ispunilo moju sportsku ambiciju. Išao samo tada još u srednju školu, Zrakoplovnu tehničku tu u Velikoj Gorici, i uz učenje imao sam i dosta slobodnog vremena. Jednostavno, nisam želio biti doma pred računalom ili televizorom."

-Tako je počela moja ljubav prema hokeju. Pogledao sam nekoliko utakmice Trešnjevke, počeo me zanimati taj sport. Želio sam probati i hokej na ledu, ali budući da nisam neki klizač, bilo je jasno kako mi ostaje ovaj na travi. Probao sam stati na gol, to me privuklo i probudilo u meni određeni adrenalin. Jedno vrijeme sam paralelno išao na treninge mačevanja i hokeja, ali u jednom trenutku sam shvatio kako sam sve bolji i bolji među vratnicama i kako tamo imam i neku budućnost.

Ušao je tako i doslovno u hokejašku obitelj.

-Godinu dana sam već bio u hokeju i tada sam s današnjom ženom Robertom ponovno uspostavio kontakt, probali smo nešto više i to je završilo brakom. Već dvije godine smo oženjeni, tu je i dijete, stvarno se 'dogodila ljubav' i presretni smo zbog toga. Ona je došla u Veliku Goricu, tu smo krenuli u zajednički život.

-Trešnjevka je osnovala i žensku ekipu, to su mame ili prijateljice igrača, koje su se time bavile čisto rekreativno. I Robertina mama je ušla u taj sport, počela je braniti i isto je vratarka kao i ja. Robertina sestra se prije ozljede koljena bavila hokejom, također je branila dugi niz godina i ljubav prema tom sportu je u toj obitelji već postojala.

-Golmani moraju biti malo 'ludi' i posebni 'u glavi'. Morate računati da punjena plastična loptica može dosegnuti i do 160 km/h. Munjevita je to brzina i treba stati pred te udarce samo s osnovnom zaštitom.

Ambicije i dugoročni sportski planovi svakako postoje, a neki od njih vezani su i za Veliku Goricu.

Prva želja je što bolje predstaviti Trešnjevku, Zagreb i Hrvatsku na europskom klupskom prvenstvu u lipnju 2019. godine. 

"Cilj nam je otići na europsko Challenge natjecanje u Poljsku. Osvojili smo naslov prvaka Hrvatske i želimo i tamo postići što bolji rezultat. Intenzitet treninga je veći, kondicijske pripreme bit će kvalitetnije, klub je odlučio uložiti puno više u nas. Naš kapetan Zvonimir Vuk je završio kineziologiju i stručnjak je za kondicijske pripreme pa je taj dio preuzeo na sebe. Trener Jamičić nas priprema taktički, video analizama i psihološki za svaku utakmicu. Tamo nas čekaju klupski prvaci europskih zemalja. Čeka nas četiri ili pet teških utakmica u jednom vikendu. Čeka nas pakleni ritam.

-Dalek je put još pred nama, ali  vjerujem kako možemo nešto postići. Kao ekipa stvarno funkcioniramo.

Sponzori su uvijek dobrodošli.

-Financijski će to biti izuzetno zahtjevno i ovim putem pozivam sve zainteresirane sponzore koji su volji uložiti u nas. Nije nam potreban isključivo novac, makar je to, naravno, važno. Probat ćemo mi igrači skupiti što više. No, u tu pomoć koja nam je potrebna ulaze i sportska oprema, majice, a zauzvrat vam možemo pružiti međunarodnu reklamu, ali i ljubav prema ovom sportu. Igramo hokej na travi sa srcem i stvarno dajemo sve od sebe da promoviramo naš grad i Hrvatsku u što boljem svjetlu. Hokej kod nas nije profesionalan sport i od njega se ne živi.

TEREN U GORICI?

Pozvao je i mlade da se priključe.

Hokej na travi nije kontaktni sport. To je sport za sve uzraste, odličan za razvoj motorike. Traži puno odricanja, ali Trešnjevka će vam to sve vratiti. Ponosni smo što ćemo mi kao mala hokejaška obitelj ići u Poljsku i predstavljati našu zemlju na takvom natjecanju te dati sve od sebe.

Može se slobodno reći kako će Alen predstavljati i Veliku Goricu, jer Trešnjevka u svojim redovima ima i našeg sugrađanina koji je svojim trudom, radom i predanosti zaslužio da se čuje za njega i ovaj atraktivan i dinamičan sport.

-Najveći problem bio bi teren. U Zagrebu na Mladosti ima jedan teren, na Trešnjevci je drugi i u Zelini ima jedan. Sve to je van ruke za djecu iz Velike Gorice i Turopolja. Svejedno, imamo za početak veliku želju promocije hokeja na travi u osnovnim školama u Velikoj Gorici.

-U našem gradu sigurno ima zemljišta na kojima bi se mogao izgraditi jedan takav teren, veličine pomoćnog travnjaka na Gradskom stadionu. Naravno, financije su problem. Sam travnjak bi se mogao dobiti donacijom iz Nizozemske, gdje ih klubovi mijenjaju gotovo jednom godišnje. Njihov stari teren bi nama bio dovoljno dobar i mogao bi se dopremiti u Goricu. Naravno, trebala bi velika pomoć Grada. Mislim da bi nam mogli osigurati lokaciju i neke početne radove, gdje bismo mi mogli početi graditi taj teren. Svakako, puno hokejskih momčadi bi moglo koristiti taj teren i mislim da bi vodstvo Trešnjevke objeručke prihvatilo mogućnost da se preseli u Veliku Goricu, da ovdje igramo utakmice i da predstavljamo Veliku Goricu. Teren nam je potreban, a Gorica ima puno potencijala. Ovo je pravi sportski grad i mislim kako bismo privukli puno djece.

Kos je svim čitateljicama i čitateljima zaželio sretnu i uspješnu novu godine te je imao posebnu poruku za kraj razgovora:

"Volio bih da u što većem broju dođete i pogledate bilo koju utakmicu ili bilo koji trening hokeja na travi. Nema veze koje ste dobi, dođite sami, dođite sa svojom djecom. Dočekat ćemo vas otvorenih ruku i možda se i vi zaljubite u ovaj prekrasan sport!" (Damir Žbulj)