Velikogoriča priča o...Ivici Peteku

Možete li zamisliti da padate s visine od 100 m u jedrilici i pri tome jurite brzinom od 70 – 80 km/h?! Sigurno vam se, kao i nama, sledila krv u žilama na samu pomisao. 

Naš Velikogoričanin Ivica Petak upravo je imao takvu životnu situaciju 1. lipnja 2002. godine. Njegova se jedrilica srušila na krov kuće u Sisačkoj 22 u Velikoj Gorici. Nakon teških povreda, opasnih po život, uz nesebičnu podršku obitelji i prijatelja, nakon dvije godine je ponovno stao na noge. Potražili smo tog heroja u našem gradu da vidimo što danas misli o tome. 

Ivica Petak rođen je 1950. godine u Zagrebu. Kaže da "u velikogoričkom rodilištu nije bilo slobodnih mjesta jer je bilo samo pet kreveta, pa su mamu odveli u Zagreb na porod". Osnovnu školu završio je u V. Gorici, a srednju u Prvomajskoj – smjer alatničar.

Nakon škole otišao je u vojsku i zaposlio se u Aerozavodu – firmi koja je u budućnosti trebala proizvoditi avione. Do vojske, praktički do punoljetnosti, bavio se modelarstvom. To mu je ljubav i strast od mladih dana. Čim je postao punoljetan, upisao je kurs za jedriličarstvo.

Prve letove obavio je na aerodromu Lučko. Skupljao je sate za polaganje i 1973. godine nekolicina polaznika dobila je dozvole, pa su otišli na letenje u Sinj. S dozvolom je u to vrijeme bilo 60 ljudi u Hrvatskoj. Početkom 90-ih položio je za nastavnika i dan danas svoje znanje i iskustvo prenosi na mlade naraštaje.

Zanimalo nas je kako danas gleda na događaj koji ga je obilježio za cijeli život. Morate i sami priznati, ne znate puno ljudi koji su prošli takvu avanturu. Prisjeća se događaja: 

„Taj dan trebali smo prebaciti jedrilicu sa Zmaja u Buševec. Slagali smo jednosjed i sve je bilo ispravno. Poletjeli smo i sve je bilo uredu do trenutka kada smo došli do visine od 100 m. Jedrilica je krenula desno, a avion lijevo. Donio sam hitnu odluku da se otkvačim od aviona, da ne razvlačimo štrik između nas od nekih 50 metara. Otkvačio sam se i jedrilica je počela sama raditi desni krug, komande su se otkačile i ostale zaglavljene u jednom položaju i kao takve su otkazale. Ništa nisam mogao napraviti. Puhao je južni vjetar, tako da me već polako nosio prema cesti. U zadnjem krugu koji sam napravio već sam bio s krilom do lampe – rasvjetnog stupa na Sisačkoj cesti. Kako sam bio u nagibu, zakačio sam stolarsku radionicu svog kolege iz kluba. Onda me bacilo na sljedeći krov s druge strane... I tako sam ostao gore a jedrilica se raspala. Zbrinuli su me Nijemci koji su bili kod nas u NATO vježbi, zaustavljali krvarenje, a vatrogasci su me spuštali s krova”, smije se dok prepričava sjećanja na taj dan.

Niste se bojali? 

„Ne. Nisam se bojao. Morao sam gledati da ostanem čitav. Pokušao sam izvući najbolje što mogu. Mogao sam upravljati kočnicama. Cilj mi je bio spustiti brzinu i što bezbolnije se spustiti na zemlju."

"Bolničko liječenje bilo je dugotrajno. Bezbroj operacija ruku, nogu… Muka živa… Bolje pitati što nisam polomio – glavu i kičmu – ostalo jesam”, smije se. 

Prohodao je ponovno nakon dvije godine. 

Kaže da više nikada u životu nije niti će sjesti u jedrilicu tog proizvođača jer je ta njihova tvornička pogreška četvoricu stajala života. On je jedini preživio taj kvar. Taj dan slavi svoj drugi rođendan i zahvalan je na svakom danu koju mi je poklonjen nakon toga. 

Nastavio je kao učitelj letenja, predaje teoriju i praksu. Priznaje da je odradio sa štakama jedan let nedugo nakon što je prohodao. To je bilo jače od njega. 

Zaključuje da nikada više ne bi sjeo u jedrilicu da je to bila njegova pogreška, "jer se u avijaciji zakon piše krvlju“. Budući da je u pitanju tvornička greška, straha nema. 

Uživa u mirovini i još uvijek gušta u onome što najviše voli, a to su visine. Ne stigne gledati televiziju, osim kvizova i Potjere. Pasionirano rješava križaljke, održava mozak aktivnim – kako kaže. 

Evo, tako živi naš heroj pilot o kojemu su pisale sve novine u zemlji i šire. Živi u našem Cvjetnom naselju, uživa sa svojom ženom i psom i još uvijek živi svoj san. Svoje iskustvo prenosi mlađima, sretan da svoje znanje ipak nekome može prenijeti. Nikada ga nećete vidjeti namrgođenog ili zle volje. Taj događaj koji mu je promijenio život osvijestio mu je da je svaki dan dragocjen i da ga treba proživjeti u miru, skladu i s veseljem u srcu. 

Morate priznati da jedva čekate da ga upoznate i stisnete mu ruku. 

(Sandra Sarija, Velikogoričke priče)