Nikola Pejak: „Kićenje bora uvozni je običaj koji ima starogermansku pogansku pozadinu. U turopoljskim kućama kitila se borovica“

Blagdani su pred vratima i vrijeme je adventa, a kako je to nekada izgledalo u Turopolju porazgovarali smo s Nikolom Pejakom, licenciranim turističkim vodičem i goričkim sakupljačem priča. Naš sugovornik održao je nedavno interpretacijsku adventsku šetnju za naše sugrađane i goste te ih tom prilikom upoznao s adventskim običajima i legendama u Turopolja.

- Došašće i sveci koji se štuju u tom periodu imali su nekad važnu ulogu u Turopolju. Neki su sadili pšenicu za svetu Barbaru, a ne za svetu Luciju. Ljudi su znali otkinuti grančicu s neke voćke i staviti u toplu vodu. Ona bi procvjetala i bila bi ukras za Božić. No, taj običaj je vjerojatno došao iz zemalja njemačkog govornog područja – rekao nam je Pejak.

Sveti Nikola, a ne Djed Božićnjak ili Mraz, darivao je nekad djecu u Turopolju, a onda i mali Isus za Božić. Božićnice ili pokloni su bili uglavnom voće ili slatkiši ukrašeni sjajnim papirima. Običaj je bio da se netko u selu zamaskira u svetog Nikolu i Krampusa. Uglavnom bi muškarci utjelovili svetog Nikolu, a u Krampusa su se često maskirale žene.

Sveta Lucija 1592. godine spasila je Turopoljce i postala njihova zaštitnica

Najvažniji svetica u Turopolju bila je i ostala sveta Lucija, koja je i njegova zaštitnica, ali i zaštitnica Velike Gorice.

- Davne 1592. godine ovaj kraj strašno je stradao od Osmanlija. Hasan paša Predojević nasuprot Sisku, s druge strane Kupe, sagradi je Petrinju, kao oslonac za haranje Turopoljem. Dosta ljudi tada je završilo u ropstvu, spaljena su trgovišta i više od 40 sela, a neka su zauvijek uništena. No, na svetu Luciju pao je snijeg i temperatura, što je zaustavilo daljnje upade Turaka. Ljudi su to vidjeli kao čudo i počeli su štovati svetu Luciju kao svoju zaštitnicu. Važno je naglasiti da je prije toga sveti Juraj bio zaštitnik Turopolja, a sad se više veže uz Turopoljski banderij i nalazi se na njihovoj zastavi – objasnio je naš sugovornik.

Sveta Lucija prikazuje kako drži svoje oči na pladnju, jer je navodno tijekom mučenja izgubila oči. Zbog toga je postala zaštitnica slijepih, ali i duhovno slijepih. Pripisivalo joj se da može vidjeti u budućnost, između ostalog.

- Na svetu Luciju sadila se pšenica, kao simbol života koji izlazi iz zime u vrijeme Božića, u vrijeme nade da će se dobre stvari ponovno događati. Postojao je i običaj predskazivanja, luk bi se razrezao i iz njega izvadilo 12 slojeva, koji bi predstavljali mjesece u godini. U svaki sloj stavila bi se sol, a sve bi se na kraju postavilo na prozor. Pratila bi se sol u luku do Božića i to se zapisivalo. Kazivači tvrde da se tako znalo pogoditi kakvo će biti vrijeme u pojedinom mjesecu – kaže Pejak.

A kakva bi ovo bila priča da se u njoj ne spomenu i coprnice. Muškarci su na svetu Luciju počeli izrađivati mali drveni tronožac, koji u sebi nije smio imati metal.

- On se nosio na polnoćku i u trenutku kad je svećenik podizao hostiju morao si stati na tronožac. Iz te pozicije moglo se prepoznati coprnice. Za sve žene koje bi okrenule glavu od oltara, pretpostavljalo se da su vještice jer zlo ne može gledati u dobro. Važno je bilo izaći van iz crkve prije njih, jer bi navodno one naganjale sve muškarce koji su ih prepoznali. Ak bi te zajašila coprnica dok nisi došao doma, imale bi vlast nad tobom – otkrio nam je gorički sakupljač priča.

Na svetu Luciju neudane djevojke napisale bi na 11 listića imena mladića , a jedan bi ostao prazan. Svaki dan do Božića zapalile bi na svijeći po jednu ceduljicu i ona koja bi ostala na Božić nosila bi ime budućeg muža. Ako bi ostao prazan papirić, za tu godinu djevojka nije trebala imati bilo kakva očekivanja što se tiče udaje.

U turopoljskim kućama nije se kitio bor, već borovica

Badnjak i Božić imali su posebno mjesto u srcima Turopoljaca, a postoje i običaji koji su se vremenom izgubili, a nekad su bili dio tradicije ovog kraja, poput unošenja sijena u kuću na Badnjak.

- Na Badnjak se sve pripremalo za Božić. Osobno nisam doživio te običaje doma, priče jesu da je deda nosio slamu u kuću. Rano ujutro se dalo blagu jesti. Postilo se cijeli dan. Nije se moglo doći do ribe pa se jeo posni, odnosno mrzli bažul. Prokuhao se grah, u njega se stavilo mrvicu ulja te soli. Kuća se uređivala. Pomeo se pod i sve što je pometeno nije izneseno, već je gurnuto u kut i nije bilo izbačeno iz kuće sve do Štefanja. Najstarija žena u kući, prabaka ili stara majka, bi određivala što će tko raditi, naravno osim glave kuće koji je bio muškarac – tvrdi Pejak.

U turopoljskim kućama nije se kitio bor, već borovica. Napravio bi se vijenac od granja i na njega bi se stavile grane borovice, a vijenac bi se postavio iznad stola. Bio je ukrašen bombonima, mašnicama i papirima.

- Kićenje bora uvozni je običaj, nastao u Austriji i Njemačkoj. To je protestantski običaj, koji ima starogermansku pogansku pozadinu. Stari Germani slavili su neka svoja božanstva kroz taj bor – pojasnio je naš sugovornik.

Blagovaonski stol bio je centar događanja u kući. On je najčešće bio posut žitaricama kako bi iduća godina bila plodna, a ponegdje bi se od slame izradio križ i postavio na njega. Stavljao bi se i poseban stolnjak koji se skidao tek poslije Božića.

Turopoljci su za Božić jeli perad, a za Novu godinu odojak

Na Božić bi se jela perad, obično guska, a za Novu godinu odojak. Simbolika je bila u tome što perad čeprka nogama unazad i time ostavljaš staru godinu iza sebe, a svinja ruje prema naprijed i simbolički ideš prema naprijed u Novu godinu.

Slavlje se nastavljalo i na Štefanje, a čestitari su išli od kuće do kuće.

Slama je iz kuće iznošena na Ivanje ili Nevinu dječicu te su se njome okitile voćke radi njihove zaštite. Žitarice koje su se nalazile na stolu za Božić nisu se smjele bacati, već su se davale životinjama da jedu. Period od Božića do Nove godine služio je kako bi se ljudi odmorili i posjećivali rodbinu i prijatelje. Ovaj period bio je dobra prilika da se najedu mesa, jer se ono rijetko nalazilo na njihovom meniju, tek ponekad nedjeljom ili blagdanom. Imućniji bi zaklali piceke, guske i odojke pa bi ih stavili u korito, koje bi im zbog niskih temperatura poslužilo kao svojevrsni frižider. Izvadili bi komad mesa, prokuhali ga i nakon toga ispekli.

- Moderni način obilježavanja adventa je super, ali ljudi bi trebali shvatiti da nas tradicionalno obilježavanje razlikuje od drugih i dio je našeg identiteta. Mislim da moram početi vračati stare običaje i to ne samo kroz kulturno-umjetnička društva i udruge, već da se i ljudi počnu vračati svojoj tradiciji – zaključio je Pejak.