Četrdeset godina jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu: Je li vrijeme za promjenu?

Neke promjene toliko su ukorijenjene u naš grad da je teško zamisliti da je nekoć bilo drugačije. Malo tko pogleda na žile kucavice našeg grada – Ulice Ljudevita Posavskog i Matice hrvatske te Zagrebačku i Sisačku ulicu – i prisjeti se da nisu oduvijek bile jednosmjerne ulice.

A upravo na današnji dan prije 40 godina je u Velikoj Gorici uspostavljeno jednosmjerno odvijanje prometa pravcem Zagreb-Sisak i obrnuto.

Sisak je tada bio veliko gospodarsko središte s jakom industrijom željezare i rafinerije, pa se magistralnom cestom prema Zagrebu svakodnevno odvijao gust promet od 30 000 vozila. Bio je to jedan od najopterećenijih pravaca u Hrvatskoj, a sav teretni promet, cisterne pune goriva, autobusni i ostali automobilski promet tranzitirao je prema Zagrebu kroz sam centar Velike Gorice. Zbog ravnog pravca i povoljne širine Sisačke i Zagrebačke ulice, vozači su redovito vozili neprihvatljivo brzo dok su poprečne ulice bile zakrčene gužvama. Buka je bila nesnošljiva, pogotovo kada bi po noći prazne cisterne putovale prema Sisku. Nijedan sudionik prometa nije bio pošteđen. Najugroženiji su bili biciklisti i pješaci, a učestalost nezgoda bila je gotovo na tjednoj bazi, često i s težim posljedicama.

U to vrijeme Velika Gorica bila je administrativno još u sastavu Grada Zagreba kao jedna od 14 općina, što je zbog neodgovarajućeg tretmana u odnosu na druge „gradske“ općine otežavalo rješavanje brojnih problema, među njima i onih prometnih.

No zbog čestih nesreća i nesnosnog stanja prometa, Velika Gorica je zatražila hitno rješavanje problema  s prijedlogom uvođenja jednosmjernog prometa Sisačkom i Zagrebačkom ulicom prema Zagrebu, te današnjom ulicom Ljudevita Posavskog, Matice Hrvatske i istočnom stranom tržnog centra prema Sisku.

Trebalo je smanjiti količinu tranzitnog prometa kroz centar grada, smanjiti brzine kretanja i buku vozila, te povećati protočnost prometa, naročito javnog autobusnog prijevoza. Time bi se općenito povećala sigurnost u prometu, posebno za bicikliste, pješake i djece oko škola.
No lakše je zamisliti nego provesti. Trebalo je riješiti niz pitanja i problema, poput pitanja semafora na križanjima, stvaranja zelenog vala, osmišljavanja biciklističke staze i vožnje po novoj regulaciji.

Veliki izazov je bila i ZET-ova linija iz Zagreba s važenjem vozne karte do kolodvora u Velikoj Gorici i obrnuto, a u određenom broju putnika bi se produžilo pješačenje do ukrcaja u autobus, pa se postavljalo pitanje kako zglobnim autobusima iz Zagreba omogućiti dolazak na autobusni  kolodvor u Velikoj Gorici sa što manje skretanja, manevriranja i kolizijskih točaka. Zbog velikog broja putnika prema Zagrebu trebalo je  osigurati „brzim linijama“ veću protočnost na kolodvoru. Uz to, nije se smjelo zanemariti promet autobusima iz Siska kojima je trebalo omogućiti što lakši dolazak do autobusnog kolodvora i odlazak s njega. I na kraju: Tko će to financirati?

Rješenje

Idejno rješenje jednosmjernog prometa izradio je Ivan Mikulčić, dipl. ing. prometa, koji je u to vrijeme obavljao funkciju šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Rješenje je sadržavalo ucrtane tokove motornog prometa,  prometa oko autobusnog kolodvora, biciklističkim stazama i predvidivim prijelazima pješaka i Grad Zagreb ga je vrlo brzo prihvatio.

Sav promet iz Siska prema Zagrebu prema tom rješenju vodio se Sisačkom i Zagrebačkom ulicom jednosmjerno u dvije prometne trake, dok se promet prema Sisku vodio današnjim ulicama Ljudevita Posavskog, Matice Hrvatske i uz dio tržnog centra jednosmjerno u dvije prometne trake. S istočne strane tržnog centra i autobusnog kolodvora dodana je još jedna prometna traka za autobuse i taksi vozila iz pravca Siska do kolodvora, čineći dvosmjerni promet, te iz pravca Zagreba za autobuse (tri jednosmjerne trake) do kolodvora.

Na kolodvoru su sa zapadne strane predviđena dva tangencijalno locirana perona za zglobne autobuse iz pravca i za pravac Zagreba, a za „brzu liniju“ je jedan čeoni peron predviđen kao prolazni, dok su za autobuse iz pravca Siska predviđena dva posebna prolazna perona.

Biciklistima je omogućena biciklistička staza u Sisačkoj ulici obostrano uz rubove kolnika u skladu s dvosmjernim prometom, a nova biciklistička staza ucrtana je kao dvosmjerna s južne strane kolnika od Sisačke ulice kroz centar grada Zagrebačkom do Podbrežnice. Školska ulica postala je pak jednosmjerna u pravcu istoka od ulaza za vatrogasce do tržnog centra.

Slijedilo je sveobuhvatno brojanje motornog, biciklističkog i pješačkog prometa temeljem čega su utvrđene lokacije semafora i pješačkih prijelaza, a nakon toga izgrađeni su novi projekti horizontalne i vertikalne signalizacije, strojarski i prometni projekti za 11 semafora, te projekt koordinacije rada semafora u Zagrebačkoj ulici od Kurilovečke do Kolodvorske ulice.

Godinu 1982. obilježili su građevinski radovi oko tržnog centra u kojima su napravljeni treća traka, tri nova ugibališta za autobuse, 11 novih semafora te je postavljena sva vertikalna i ucrtana horizontalna signalizacija. Nova regulacija stupila je na snagu u ponoć s 1. na 2. listopada 1982. godine uz dugačke kolone automobila iz svih prilaznih pravca koje su se stvorile na tadašnjoj benzinskoj postaji iznad garaže današnjeg tržnog centra.

No, do 5 sati ujutro policija je uspješno riješila opći metež i u potpunosti omogućila provođenje nove regulacije prometa.

Riješeni su i svi ostali problemi – semafori su koordinirani preko kablova provučenih kroz poštansku kanalizaciju ispod pješačkog hodnika, sadašnja Ulica Ljudevita Posavskog i Matice Hrvatske te istočni dio tržnog centra, ranije regionalni pravac, sada su prekategorizirani u magistralni (kao i Zagrebačka ulica), što je bilo važno zbog titulara održavanja.

U javnom prijevozu ZET je uveo važenje vozne karte kupljene u Zagrebu za iskrcaj putnika kružno kroz Veliku Goricu do sadašnje Ulice Hrvatske Bratske Zajednice, a za ukrcaj karta kupljena kod Kolodvorske ulice vrijedi kružno kroz Veliku Goricu do Zagreba, čime je riješeno produljeno pješačenje putnika.
Jedina poteškoća u prometu bio je dio još neizgrađenog južnog kolnika Velikogoričke ceste ispred Auto Zubaka i Lidla koji je bio usko grlo sve do 1987. godine, kada je izgrađen za Univerzijadu.

Projekt za jednosmjerni promet financirala je Samoupravna interesna zajednica (SIZ) za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba, uključujući svu projektnu dokumentaciju, sve semafore s koordinacijom i svu vertikalnu i horizontalnu signalizaciju, a SIZ komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica financirao je izgradnju tri nova ugibališta za autobuse na jednosmjernim prometnicama, te sve radove oko tržnog centra i na autobusnom kolodvoru.

Finalno rješenje ili?

Jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu u dosadašnjoj praksi se pokazao suvislim rješenjem koji je građanima našega grada u velikoj mjeri ostvario gotovo sve postavljene ciljeve, a funkcionira i danas.

No u ovih 40 godina štošta se i promijenilo. Velika Gorica sve više se urbanizira i više nije dio Zagreba, a autocestom Zagreb-Sisak prorijeđen je promet unutar samog centra grada. Umjesto semafora, na križanjima Ulice Matice Hrvatske i Kolodvorske, te iste ulice s Kolarevom, postavljeni su rotori kojima se regulira brzina prometa i povećava sigurnost sudionika.

Problemi zbog kojih je uveden jednosmjerni promet više nisu prisutni, a mi smo navikli na jednosmjernu cirkularnost našega grada. No jesmo li spremni ovo rješenje prihvatiti kao finalno ili bismo trebali promotriti trenutne probleme u prometu i razmotriti druga rješenja? To su pitanja na koja mogu odgovoriti samo građani našega grada.