°C 19

Super Miha: Preko dana radi s klincima u Fujiju, po noći bubnja s Retrodukcijom

18.05.2019.

Redakcija

Inkluzija. Na prvu toliko apstraktan i imaginaran pojam, ali nakon što samo jednom posjetite zajednički trening malih velikogoričkih Fuji judaša s invaliditetom i njihovih kolega iz Pinkyja shvatite o čemu se radi i kako je ta 'judo inkluzija', uključivost bez granica i bilo kakvih ograda, u svakom pogledu izuzetno realna i opipljiva. 

Marina Drašković alfa je i omega kluba, dobitnica nagrade Ponos Hrvatske, judo 'kraljica', koja je uspjela jednu svoju ideju dovesti do razine da Europska komisija prepoznaje tvoj rad i daje ti značajnu financijsku potporu, kao i da ti na trening u nedjeljno prijepodne svrati i nesebično podijeli svoje vrijeme i znanje jedan olimpijski pobjednik i japanska legenda juda i borilačkog sporta, koja danas nastupa pod hrvatskom zastavom i dio je CroCop Teama Mirka Filipovića.

Sva ta Marinina predanost i njen zarazni entuzijazam ne bi bio moguć bez pomoćnika, trenera, asistenata u klubu, koji se punog srca trude da se cijela ova Fuji priča kotrlja u pravom smjeru.

Jedan od njih je i Mihael Vlah, koji je u Fujiju gotovo od samih početaka. Miha je u Velikoj Gorici sigurno poznatiji kao osebujni glazbenik i dugogodišnji član možda i najpopularnijeg velikogoričkog pop-rock benda - Retrodukcije, pogotovo ako ste planirali ili u skorije vrijeme planirate vjenčanje ili neki drugi prigodni event. 

S Mihom smo opušteno razgovarali u 'buksi', prostoriji u atomskom skloništu ispod 'Tuđmanca', gdje su članovi benda uredili svoju malu glazbenu oazu, skromnu, ali simpatičnu i ugodnu sobicu, gdje održavaju svoje probe i gdje 'bruse formu' za svoje mnogobrojne nastupe.

"Moja priča s judom počinje prije desetak godina. Počeo sam trenirati brazilski jiu-jitsu, bio sam 'mlad i nadobudan' i nisam znao ništa niti o jednoj borilačkoj vještini, a stigao sam na trening iz znatiželje i čiste ljubavi...

"Imao sam sreću da moj sensei Stipe Todorić ima crni pojas i majstor je juda pa smo kombinirali i jednu i drugu vještinu. Pošto smo dijelili prostore i dvoranu s judo klubom Pinky, krenula je suradnja i s njihovim članovima, a u tom razdoblju sam upoznao i Marinu Drašković," u ozbiljnom je uvodu istaknuo često neozbiljni i uvijek za zafrkanciju raspoloženi Miha.

MOŽE? DA!

"Nakon pet godina treniranja, u dvorani smo razvili prijateljstvo, koje se razvilo i izvan nje. U jednom od takvih druženja ona mi je otkrila svoju ideju o klubu za osobe s invaliditetom. Ranije sam joj se već bio 'izlanuo' kako sam civilnu službu odradio u velikogoričkom Centru za odgoj i obrazovanje. Tamo sam se bavio i glazboterapijom, pošto sam i profesionalni bubnjar..."

"Marina je rekla 'ti stvarno imaš senzibilitet za te stvari', odgovorio sam DA. I tada je krenula naša suradnja i moji potvrdni odgovori na sve njene zamisli, ideje i planove."

Početak je bio težak…

"Počeli smo vrlo skromno s pojedinačnim treninzima, a sve je polagano i krenulo prema tome kako je ona to zamišljala i kako bi to stvarno trebalo izgledati."

"Kad se sada osvrnem na to razdoblje, možda smo mislili kako ćemo napraviti puno manje nego što smo zaista u sve ove godine uspjeli ostvariti. Na početku je bilo i 'dječjih bolesti', ali uz ispravnost cilja i veliku ljubav koja je u cijelu priču uložena uspjeli smo napraviti i međunarodno prepoznati projekt i zato je Fuji sada tu gdje se danas nalazi...

"U posljednjih nekoliko godina stvari su se počele brzinski razvijati. Pročulo se da možemo to raditi, počela su nam dolaziti djeca u velikom broju i sad ih trenutno nekoliko desetaka čeka na red za upis, a mi ih zbog ograničenih kapaciteta nažalost ne možemo primiti."

"Treninzi su u grupama, ali itekako individualni, jer svim našim judokama treba pojedinačni pristup," naglasio je.

Često je zbog gaža petkom i subotom navečer zauzet, no, to ga ne sprječava da velik dio svog slobodnog vremena posveti upravo Fuji judašima.

"S obzirom na moje mogućnosti za sada radim dvije do tri grupe tjedno. Pokušavam i subotom biti redovit na zajedničkim treninzima Pinkyja i 'cerebralcima' Fujija.  Glazbenik sam, vikendi su mi ponekad upitni zbog nastupa, ali dođem  kad god mogu. Znao sam biti na treningu nakon samo nekoliko sati sna, samo da ne bi male judaše i klub zakinuo za svoju pomoć. To je vrjednije od malo duljeg spavanja!"

 

 

Cijeli članak o Super Mihi pročitajte u 149. broju VGdanas novina koji možete pronaći na kioscima.