Prosenjak: "Čovjek kroz cijeli život prenosi ono što primi u djetinjstvu"

Kulturna scena Velike Gorice teško je zamisliva bez Božidara Prosenjaka, književnika rodom iz koprivničkog kraja koji je svoj drugi dom pronašao u srcu Turopolja. Već je prošlo 50 godina otkako ovaj književnik neumorno piše, stvara i usmjerava, a povodom tog jubileja njegovog rada zahvalilo mu je i vodstvo Grada.

Božidar Prosenjak rođen je u Koprivnici, a djetinjstvo je proveo u podravskom selu Kuzmincu. Tamo je započeo svoje školovanje koje je zatim nastavio u Koprivnici, Parizu i Zagrebu, gdje je diplomirao romanistiku na Filozofskom fakultetu.

Kako se postaje pisac?

-I ja sam se sam čudio tome da sam postao pisac te se i danas kad vidim da sva djeca u Hrvatskoj čitaju te knjige uvijek u mislima vratim na to seljačko dijete koje je boso trčalo po prašini i to mi djeluje kao čudo, da se meni to može dogoditi. Meni je bilo lijepo toliko da sam imao osjećaj kao da mi je i po noći sijalo sunce, kao da nije bilo mraka u mom djetinjstvu. Kad sam razmišljao zašto je to tako, shvatio sam da je bilo zato jer sam bio okružen ljudima koji su me voljeli i koje sam ja volio. I to „sunce“ u mom životu se nikad nije ugasilo. Čovjek kroz cijeli život prenosi ono što primi u djetinjstvu i, naravno, to je buđenje dara- prisjeća se svojih temelja Božidar Prosenjak.

Jedan od prvih poticaja u ljubavi prema književnosti doživio je upravo u svom djetinjstvu.

-Tetka me učila pjesmicu za jednu svečanost, kada još nisam znao ni čitati, a to ni nije bila pjesmica za djecu, nego ozbiljna pjesma za odrasle od 10-12 kitica. Tetka je zapravo to govorila i ja sam ponavljajući za njom pjesmicu naučio. Ono što je bilo interesantno, to je bio veliki skup odraslih ljudi, čak su i iz Zagreba dolazili neki koji su pitali "Tko je taj mali? ". Takav mali sam se zapravo usudio pred cijelim svijetom govoriti tu pjesmicu. To govorim jer očigledno je te neke sposobnosti, nekog dara bilo u meni- dodaje književnik.

U petom razredu bio je oduševljen profesorom hrvatskog jezika te je, kako bi mu se dokazao, napisao pomalo neuobičajen tekst. Kaže, odlučio je napisati baš najbolju zadaću na svijetu i uistinu, uslijedila je petica preko cijele rubrike kojoj su se čudili i drugi učitelji.

-Nije dovoljno imati samo dar, tu se treba i ispeći neki zanat, a najviše sam tu dobio kad sam kasnije na fakultetu prevodio francuske klasike od Molièrea do Racinea. Silno sam puno pisao, Mažuranića sam nekoliko poglavlja znao napamet koliko sam bio u toj književnosti- kaže Prosenjak.

U to vrijeme, kada je trebalo birati nastavak škole, njegovi roditelji nisu shvaćali kako bi on mogao živjeti od profesije pisanja, no nisu mu ni branili. Iako je htio biti učitelj, pedagoška škola se taman zatvorila i upisao je romanistiku na Filozofskom fakultetu. U svojim dvadesetima već je bio poliglot koji barata s pet jezika.

-U Parizu gdje sam radio poslodavac me za rođendan odveo na izlet u Versailles, što je onda bilo nezamislivo da ti poslodavac plati tako nešto. Za ručkom smo upoznali jednu obitelj i muškarac iz obitelji mi je tada nudio posao u Kanadi jer je čuo da govorim pet jezika, ali samo ako krenem odmah. Vjerojatno bih tamo i završio da mi u to vrijeme nije umrla jedna bliska osoba u rodnom kraju i nisam htio ništa poduzimati dok ne odem na njen grob. Putovao sam kasnije i u druge zemlje, ali nikad s pomisli da bih ostao živjeti vani- kaže Prosenjak.

Prva priča objavljena u Areni

Uvijek rado Božidar Prosenjak prepriča i kako je objavio svoju prvu priču.

- Ohrabrio sam se i otišao u Arenu ponuditi svoje priče uredniku. Još i danas se sjećam silnog straha, kako sam se premišljao hoću li predati tekstove ili ne. Međutim, kada sam dvadesetak priča odnio uredniku, on je to pogledao i rekao: "Ja ću nešto izabrati". Svaki dan sam kupovao Arenu misleći kako će to odmah izaći, to se nije dogodilo, pa sam odustao. Tri mjeseca kasnije čekao sam tramvaj i osim mene, na stanici je bila jedna mlada, lijepa žena. U jednom trenutku zainteresiralo me što čita i vidio sam da čita moju priču. Tako sam saznao da sam objavio priču. Pomislio sam: "Kad bi ti znala da sam ja to napisao" - kaže naš sugovornik.

U Zagrebu je u to vrijeme djelovao klub Ivan Goran Kovačić koji je imao i književnu sekciju.

Sekciju su vodili Alojz Majetić, Kemal Mujičić i Vladimir Reinhofer. U biltenu kojeg su objavljivali Prosenjak je, gotovo odmah pri učlanjenju, ekspresno objavio i prvu pjesmu.

Knjiga za odrasle postala je najpoznatijom školskom lektirom

Prva knjiga Božidara Prosenjaka dobila je kratak i zanimljiv naslov "A" i u toj su knjizi bile kratke pjesmice i priče za djecu. No, iako najpoznatiji po knjigama za djecu, Prosenjak je sebe vidio u književnosti za odrasle.

- Nikada nisam imao namjeru pisati knjige za djecu, niti mi je to bilo ono prvo; ja sam sebe vidio u literaturi za odrasle, ali uz to što sam pisao za odrasle, pisao sam i pjesmice za djecu. Međutim, ne samo da su te pjesme za djece bile privlačne, bile su, kako bih rekao, revolucionarne jer se u to vrijeme literatura koja je tada bila za djecu bavila cvjetićima, leptirićima i ono što sam ja donio, to je bio stvarni dječji život, nešto što je, bez lažne skromnosti, obaralo s nogu. Na primjer, knjigu "Divlji konj", što je apsolutno knjiga za odrasle, danas svi tretiraju kao knjigu za djecu ili za mlade. Djeca kada pišu lektiru traže pomoć roditelja, a oni onda kažu to nije knjiga za tebe, to je knjiga za nas. On zapravo još nije prepoznat u Hrvatskoj, nije prepoznat kao literatura za koju bi odrasli rekli to je naše. Biblioteka Vjeverica bila je najjača biblioteka u Jugoslaviji i tamo objaviti knjigu značilo je puno. Bila bi ludost da sam rekao da ću otići u drugu biblioteku i tamo objaviti Divljeg konja, bez obzira na to što mi to baš nije bilo drago. Onda sam shvatio da na to ne mogu utjecati i dogodilo se da Divlji konj samo u Hrvatskoj ima dvadeset izdanja– napomenuo je Prosenjak.

Nakon prvih objavljenih priča i pjesama otišao je u vojsku i sve se to dostignuće pogasilo. Ipak, naglašava, možda je to bilo i dobro jer je u pisanje nakon toga krenuo zrelije. Vjerovao je kako će nakon školovanja život nastaviti u rodnom kraju, no svoj je dom ipak stvorio negdje drugdje.

Dolazak u Veliku Goricu

Njegov književni put nastavio se do Velike Gorice u koju ga je dovela Zlata Cundeković. Na njen prijedlog prijavio se na novinarsko mjesto koje se u tom trenutku otvorilo i postao je urednikom kulture u Velikogoričkom listu i na radiju.

-Po dolasku u Goricu šokiralo me što tu ne postoji izdavačka djelatnost. Govorio sam političarima da će sve što naprave ostati ugašena žarulja i da to nitko neće znati ako nemamo nakladničku djelatnost. U novinama sam pokrenuo izdavačke pjesme, osnovao sam klub kojeg smo imali svaki tjedan, političari su u to vrijeme uredili Klub 100 jer su mislili tu kartati, ali su našli drugo mjesto i ovo je ostalo prazno te smo ga mi iskoristili. Bilo je sve u plavom i nazvali smo to Plavim salonom gdje smo održavali multi programe. Po zidovima su bile izložbe, organizirali smo razne susrete, Japanci su nam dolazili, a Tadijanović, kad je došao, ostao je do jedan sat u noći- prisjeća se s ushitom slavnih dana goričke kulture koja je tada bujala u prostorijama današnjeg Pučkog otvorenog učilišta.

Susreti s agentima

Kada je pokrenuta i izdavačka djelatnost, bio je to kulturni događaj godine zabilježen u Vjesniku. Prva knjiga izašla je kad se otvarao Dom kulture na Galženici, gdje su se radili, ističe, veliki projekti. Neki od tih bili su Gospodarski imenik i Srokovni rječnik.

-Došao sam na ideju kako bi bilo kad bismo objedinili tri najjače kulturne institucije u jednom projektu i tako je prvi put napravljen Srokovni rječnik hrvatskog jezika. Kad bi se danas taj princip prihvatio i radio, mi bismo bili jači. Zagreb to nije u stanju napraviti zbog egoizma- tvrdi Prosenjak. Sjeća se kako je tadašnje Sveučilište u Gorici bilo najjača institucija tog tipa u Jugoslaviji, toliko jako da su iz cijele bivše države dolazili vidjeti kako se tu radi, a gorička kultura zaintrigirala je i tajne agente iz inozemstva.

-Jednom je došao i tajni agent ispitivati kako i što radimo, direktor se nahvalio, a drugi dan su došli iz tajne službe bivše države. Rekli su nam da je taj čovjek bio tajni agent i nakon što je završio razgovor s nama, otišao je ravno na aerodrom da „zbriše“- priča nam književnik.

Nakon što je uspostavljen kontinuitet izdavačke djelatnosti, Prosenjak je došao na ideju da pokrenu nagradu Albatros.

- Neki su ime nagradi htjeli dati po jednom od boraca, ali bio sam protiv toga tvrdivši da će doći neko drugo vrijeme i morat ćemo to mijenjati. To se proročanski kasnije i ostvarilo. Danas kad dođem u POUVG, vidim neke sasvim druge ljude, koji ne znaju tu povijest koja se događala…- dodaje naš sugovornik.

Danas je potrebno više zajedništva u radu

A kako danas gleda na kulturu u Velikoj Gorici, Prosenjak objašnjava ovako:

-U Gorici se danas dosta toga raspršilo, radi se na raznim stranama, mladi imaju svoje ideje, kultura svoje, ali ne vidim zbližavanja. Nema se snage kad svaki radi sam za sebe. Sve je prije bilo koncentrirano, bili smo prijatelji, družili smo se i iz toga izlazi moć, ali ako svaki radi za sebe i svoje ideje, od njega “počinje svijet”, a kod nekih stvari mora se raditi zajedno.

Na kraju nam ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da se od svih anegdota i situacija koje je ovaj pisac doživio u svojoj bogatoj karijeri zaista može napisati još pokoja knjiga. No, mi ćemo se zaustaviti ovdje, pa sljedećom prilikom čitateljima možda donijeti još neispričanih anegdota našeg sugrađanina i književnika kojeg će pamtiti brojne generacije.(ic)

(Tekst je objavljen u 142. izdanju VGdanas novina)