Među prvim masonima u Hrvatskoj bio je i jedan iz Lomnice

U svjetlu aktualnih zbivanja u vezi podnošenja ostavke glavnog državnog odvjetnika Dražena Jelenića zbog saznanja kako je dotični član masonske lože, malo smo 'zaronili' u stare arhive i dostupne materijale i knjige koji progovaraju o masonskoj organizaciji u Hrvata i tamo pronašli manje poznat podatak o jednom hrvatskom velikanu sa naših prostora koji je među prvima stupio u to tajno društvo te se danas zapravo smatra jednim od pionira u našoj zemlji.

Riječ je o Nikoli Škrlecu Lomničkom, hrvatskom pravniku, ekonomistu i političaru iz hrvatske plemićke obitelji Škrlec Lomnički. Od 1767. godine Nikola je postao član Kraljevinskog vijeća za Kraljevinu Hrvatsku i Slavoniju i s tog položaja je provodio upravne, gospodarske i prosvjetne reforme.

Prema hrvatskoj enciklopediji, u razdoblju 1776.-1785. godine bio je viši ravnatelj škola i studija za Hrvatsku i Slavoniju, pri čemu je znatno doprinio razvoju hrvatskog školstva i prosvjete, primjerice, sudjelovao je u osnivanju Političko-kameralne škole u Varaždinu (1769.) i Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu (1776.). Od 1779. do 1782. godine bio je izvjestitelj za Hrvatsku u Ugarskom namjesničkom vijeću, a godine 1782. imenovan je za velikog župana Zagrebačke županije, no umirovljen je 1785. godine zbog neslaganja s politikom cara Josipa II. Nakon smrti Josipa II. 1790. godine, nastavio je obnašati dužnost velikog župana.

Kako je poznato danas, Škrlec Lomnički zastupao je umjereno-reformna stajališta na Ugarsko-hrvatskom saboru 1790. godine i bio je pristaša saveza ugarskog i hrvatskog plemstva protiv bečkog apsolutizma. Zbog toga je bio zagovornik saborskih odluka kojima je dio nadležnosti Hrvatskoga sabora bio prenesen na Ugarsko namjesničko vijeće i Ugarsko-hrvatski sabor. Unatoč tome, protivio se uvođenju mađarskog jezika u Hrvatsku i naglašavao njenu upravno-političku posebnost.

Nakon gotovo 250 godina danas se upravo po spomenutom velikanu u našem gradu dodjeljuje Nagrada Grada Velike Gorice s likom Nikole Škrlca Lomničkog koju dobivaju pojedinci za iznimna dostignuća u proteklom jednogodišnjem ili višegodišnjem razdoblju za doprinos razvitku demokratskih političkih institucija, aktivnog građanstva, lokalne i mjesne samouprave i političke kulture.

No, da bi Nikolu Škrleca Lomničkog upoznali u svjetlu masonerije, nužno je da krenemo redom. Iako je danas dostupna brojna literatura i bibliografija o masonskom pokretu u svijetu i u Hrvatskoj, ovdje ćemo koristiti navode iz djela Josipa Kolanovića 'Utjecaj slobodnih zidara na javni život u Sjevernoj Hrvatskoj u 18. stoljeću'.

Vrijeme je to, naime, općenitog pokretanja masonske organizacije, a kako piše Kolanović, dok su stare ustanove, sveučilišta, crkvene i gradske škole ostale dugo zatvorene prosvjetiteljstvu, najvažniji je utjecaj dolazio iz akademija i znanstvenih društava, ali i od pojedinaca koji su kao učitelji odgajali u plemićkim obiteljima ili se sastajali na domjencima. Posljedica takvog preusmjerenja u kulturnom i idejnom pogledu jest uspon obrazovanog građanskog sloja koje prati i prosvjetiteljska kritika tradicije, ali i stvaranje zasebne kategorije »slobodnih mislilaca«.

Oni u Engleskoj označavaju deističke sumišljenike dok se u Francuskoj podrazumijevaju ateisti. U tom duhovnom kontekstu djeluje i slobodno zidarstvo. Nastalo u Engleskoj, ono se širi cijelom Europom kao »prikaz u vlastitoj režiji jednog europskog 'društva' koje se odijelilo od tradicionalnih staleških veza, političkih autoriteta i crkvenog učenja«. Prema Kolanoviću, tijekom 17. st. udruženja građevinara, kojima su pripadali kao počasni članovi (»free-masons«) i tehničari i prirodoslovci, pretvorila su se u intelektualne skupine. »Velika loža EngIeske« osnovana 1717. kojoj je anglikanski svećenik James Anderson 1723. izradio statut postaje pokretačem i uzorom sličnih pothvata u gotovo svim europskim zemljama. Ipak, duhovno usmjerenje toga pokreta razlikovalo se u uvjerenjima. Dok je englesko slobodno zidarstvo ostalo na deističkim načelima s moralističkim idealom koji karakterizira Men of Honour and Honesty, u Francuskoj slobodno zidarstvo dobiva ateističko obilježje.

Dok je škotski smjer slobodnog zidarstva bio konzervativan, savez mnogih loža u »Grand Orient de France« (1773) radikalno je i naglašeno antiklerikalan. Slobodnozidarske lože poslije se šire i u ostalim europskim zemljama, tvrdi Kolanović.

Tko su članovi lože?

Masonskim ložama od njihovih povijesnih začetaka pripadali su najrazličitiji društveni slojevi od pisaca, bilježnika, liječnika, profesora, učitelja, inženjera, državnih službenika, zemljoposjednika pa do nezanemarivog dijela časnika te katoličkoga i protestantskoga, a u Hrvatskoj i pravoslavnog svećenstva. Po svom društvenom porijeklu potjecala je iz slojeva plemstva, građanstva, a dijelom i od ljudi regrutiranih iz seljačkoga sloja.

Nadalje, kako tvrdi Kolanović, organizacija se zalagala se za društvene i gospodarske promjene u duhu ideja prosvjetiteljstva, na načelima razuma i jednakosti medu ljudima. Provodila je reformu u školstvu i pravu, kazalištu i tisku. Predstavnici te inteligencije sebe ne smatraju revolucionarima, već samo reformatorima koji se zalazu za promjene na društvenom, vjerskom i gospodarskom polju, ali i za gospodarsko, prosvjetno i vjersko uzdizanje najširih slojeva.

Ateističko obilježje francuskog slobodnog zidarstva bezrazložno se pripisivalo svim slobodnozidarskim Iožama. U Engleskoj, Njemačkoj, Austriji i skandinavskim zemljama slobodno zidarstvo nema protuvjerskog obilježja. Već je James Anderson u Konstitucijama kao svjetonazor slobodnih zidara naglasio »religiju u kojoj se svi ljudi podudaraju«' sto će reći opću prirodno-etičku razumsku religiju, pri čemu isključuje svaki ateizam i slobodoumstvo, jer »slobodni zidar neće da bude glupi bezbožnik, ni razvratnik bez vjere«.

Prva loža u Glini

Lože se u Hrvatskoj osnivaju znatno kasnije nego u ostalim europskim zemljama, gotovo pedeset godina nakon 'Velike lože Engleske' (1717). Zamisao o osnivanju loža dali su časnici koji su sudjelovali u Sedmogodišnjem ratu (1756-1763).Prvu je ložu u Glini 1769. osnovao krajiški pukovnik grof Ivan Drašković pod nazivom Zur Kriegsfreundschaft. Samo godinu dana poslije on osniva i ložu u Zagrebu pod nazivom Zur Klugheit odnosno latinski Prudentia. Te su lože preko onih u Beču prvotno bile povezane s glavnom berlinskom ložom. Godine 1775. grof Ivan Drašković (1740-1787) osniva zasebnu provinciju pod nazivom Slobodno zidarstvo slobode (Latomia libertatis sub corona Hungariae in Provinciam redacta) koja 1777. dobiva nove statute i vlastiti ritual, tzv. Draškovićevu opservanciju, poznatu po isticanju jednakosti svih ljudi.

Tu se uz Draškovića u cijeloj priči pojavljuje i Nikola Škrlec Lomnički. Naime, kako piše Kolanović, utjecaj slobodnih zidara na politički, gospodarski i kulturni život Hrvatske 18. stoljeća mogli bismo ocrtati kroz raščlambu rada triju osoba, koje su dale biljeg razvoju Hrvatske 18., a dijelom i 19. st. To su zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, Nikola Škrlec Lomnički, savjetnik u Hrvatskom kraljevskom vijeću i poznati gospodarstvenik te, konačno, Janko Drašković, hrvatski preporoditelj. Njih trojica svojim udjelom u političkom, gospodarskom i kulturnom životu daju obilježje razvoju Hrvatske od 1790. pa do hrvatskoga narodnog preporoda.

U Ugarskoj i Hrvatskoj u duhu prosvjetiteljstva slobodni zidari rade na buđenju nacionalne svijesti, što je bila reakcija na pokušaj germanizacije Marije Terezije i Josipa II. Nakon prestanka prosvijećenog apsolutizma (1790) hrvatski staleži predvođeni Nikolom Škrlecom donose program o osamostaljivanju i stvaranju vlastite vlade (Senata namjesto Ugarskog namjesničkog vijeća) čim se oslobode hrvatski krajevi turske i mletačke vlasti. Međutim, jozefinistički centralizam nadomješten je pretenzijama ugarskih staleža da i politički i kulturno potpuno integriraju Hrvatsku ili barem donjoslavonske županije u politički, kulturni i gospodarski sustav Ugarske.

Kako piše Kolanović, tome su se usprotivili hrvatski staleži na Ugarskom saboru i podastrli dva elaborata, jedan o pravu Hrvatske na Slavoniju (Fundamenta quibus ostenditur Ires lnferiores Scfavoniae comitatus semper ad iurisdictionem Regni et Bani Scfavoniae pertinuisse}, a drugi kojim se protive uvođenju mađarskoga jezika (Decfaratio ex parte nunciorum Regni Croatiae quoad inducendam Hungaricam finguam). Redaktor tih dvaju elaborata bio je upravo Nikola Škrlec kojeg je Hrvatski sabor izabrao za izaslanika u gornju (velikašku) kuću. Zanimljivo je da on unosi riječ »Regnum Croatiae«, a ne zadržava tada uobičajeni naziv »Regnum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae« te u jednoj bilješci izričito navodi da se pod Kraljevinom Hrvatskom podrazumijeva Dalmacija, Hrvatska i Slavonija

Jak utjecaj na gospodarski razvoj

U promicanju gospodarstvenog razvoja Hrvatske osobiti utjecaj imali su upravo političar i ekonomist Nikola Škrlec, zajedno sa karlovačkim ekonomistom Josip Šipuš i riječkim privrednikom Andrijom Adamićem. U suradnji s njima i M. Vrhovac poduzima niz mjera za razvoj rudarstva, trgovine i manufakture, a posebno za gospodarstveno i prometno povezivanje sjeverne Hrvatske s Primorjem regulacijom Kupe i izgradnjom Lujzijane. Ti su pothvati imali isti cilj kao i zalaganje na kulturnom uzdizanju: povezati sve hrvatske zemlje.

Kontinuitet prosvjetiteljskih ideja koje su širili krajem 18. st. M. Vrhovac i N. Škrlec u Hrvatskoj na političkoj, kulturnoj, prosvjetnoj, gospodarskoj i narodnosnoj razini, prenosi Janko Drašković u hrvatski narodni preporod kada se osnivaju nacionalne institucije u oblasti kulture koje će dati bitno obilježje modernoj Hrvatskoj.

Foto: Boris Scitar/ PIXSELL