Matej Vuković – najbolji mladi umjetnik kuću djeda i bake u Gorici pretvorio u atelje: „Kiparstvo je šljakerski posao, no ostavlja mi slobodu da se igram”

Hrvatsko društvo likovnih umjetnika najboljim mladim umjetnikom za 2023. godinu proglasilo je Mateja Vukovića mladog kipara koji svoja djela stvara u Velikoj Gorici. Mateja za kojeg struka kaže da je velika nada hrvatskog umjetničkog svijeta, posjetili smo u njegovoj kući odnosno ateljeu u našem gradu gdje nam je otkrio sve tajne života jednog umjetnika, pričao nam o procesu stvaranja svojih djela, srušio predrasude o „romantičnom” i „jednostavnom” kiparskom zanatu te predstavio neke od svojih novih ideja.

Matej je u naš grad doselio prije tri godine kad je trebao prostor za izradu svog diplomskog rada. Nakon što je diplomirao 2021.godine, odlučio je kuću pokojnih djeda i bake preurediti i jednim dijelom prenamijeniti u kiparski atelje. Danas priznaje da je to bila dobra odluka i radnu atmosferu koju kuća s dvorištem u Velikoj Gorici pruža jednom umjetniku ne bi mijenjao za skupo unajmljenu garažu u nekom od zagrebačkih kvartova.

-Dečko sam s Knežije, odrastao u Zagrebu, uvijek mi je Zagreb bio dom, i kao klincu mi je Gorica izgledala daleko kad sam ovdje dolazio k dedi i baki, a sad sam shvatio da je s autom do Zagreba svega 15 minuta. Ima Gorica svoje prednosti. Ima sve, gradi se, ima prostora, trgovina koje mi trebaju za boje, za materijale. Najbolji dućan za lakove je u Gradićima! Super je što nikad nema gužve– priča nam mladi kipar koji je Goricu posljednjih godina doista zavolio:

-Meni je Gorica draža od Zagreba. U Zagrebu je sve nakaradno skupo, a i skela do skele. Tu kod mene je idilično – kaže nam.

I doista, svoje je maleno, zeleno dvorište ukrasio skulpturama, uglavnom popularnih „oblaka” koje je publika i struka zamijetila, koji su mu donijeli prvu u nizu nagrada, a onda i popularnost te mu pomogli da njegova karijera krene uzlaznom putanjom.

-Oblake sam počeo raditi na trećoj godini studija. Sviđali su mi se jer su mekani. Te zaglađene, organične površine kao tekućine, ta forma mi je dosta meditativna i uvijek sam tako radio. Jako su vizualni. Počeo sam raditi, predstavio ih na izložbi „Plati i nosi” i osvojio nagradu. Ljudima se svidjelo i počeli su kupovati i naručivati. Za diplomski rad sam počeo raditi te viseće formate, koji su visjeli sa stropa galerije. Imali su špagu koju povučete, a oni se svi zaljuljaju i počnu se međusobno sudarati. Tad se uključi glasan zvuk grmljavine. I to je bilo efektno i pomalo zastrašujuće – ispričao nam je.

- A ideja za njih je došla sasvim slučajno. Radio sam zaglađene „njokice” i izgledale su kao oblaci. Inspirirala me lakoća, kad ih se postavi da vise u prostoru, daju nadu, lakoću, pogled u nebo, let uzlet, poetičnost – dodao je Matej.

Oblake bi bilo lijepo izložiti u Gorici

Predstavljeni su u sklopu „Okolo festivala” na Gornjem gradu, u parku Bele IV, zatim su bili izloženi u Makarskoj gdje su plijenili poglede znatiželjnih turista, a želja je i da ih se postavi i u Velikoj Gorici.

-Volio bi da se oblaci ili po dogovoru neki drugi rad ostvari u suradnji s Gradom, možda i neka stalna javna skulptura. Gorici bi to dobro došlo za vizualni identitet grada. Imam ideja, ali sve je još u nekom procesu – kaže Matej.

Oblaci su bili njegov početak, a budući da su bili odlično prihvaćeni te ih je zamijetila i struka i publika, mladom su kiparu dali vjetar u leđa. Koliko ih je napravio ne zna im broj. Ljudi naručuju, radi ih u raznim varijantama, od većih do manjih formata.

-Jako su lagani, 5-8 kila, od fiberglasa su što je super jer je trajan i lagan i nije skup materijal. Uvijek sam tražio kreativne načine za njihovu izradu. Puhao sam balone, lijepio ih sa selotejpom u grozdove i omatao celofanom. Dobio bih slučajnost i to mi je bilo jako zanimljivo. I nakon toga sam kaširao tako da su šuplji, tanki i lagani – objašnjava nam Matej.

Cijena ove lepršave i oku ugodne skulpture kreće se od 1000 do 5000 eura, ovisno o veličini oblaka koji želite imati u vlastitoj kolekciji. Mnogi bi možda pomislili da je to vrlo skupo, no kad se otkrije koliko je truda i rada uloženo da bi jedan takav oblak nastao, od same ideje pa do vrlo zahtjevnog procesa iza kojeg stoji samo jedna osoba, cifra je, svatko će zaključiti, sasvim opravdana.

-Modeliranje, farbanje, šavovi, kitanje, na svaku točkicu treba paziti. To traje i traje. Treba lijepiti sve, i paziti da je statika dobra, visina dobra, to zna potrajati – priča nam ovaj mladi kipar.

Kiparstvo je „bauštela”

„Šljakerski” je to posao, govori nam, no istodobno posao u kojem uživa, kroz koji se igra. No, daleko je to od „romantičnog” i lagodnog posla kakvim se često umjetnost u društvu danas percipira.

- Ti konstantno sebi moraš biti menadžer, sam sebi sve. Organizirati, znati prodati ideju i rad, odvoziš, postavljaš izložbe, cjenkaš se. Sam si kao jedna mala firma. Ti si i građevinar i arhitekt i sve. Sve organiziraš. Užasno je naporno izvoditi to i na kraju krajeva smisliti što, kako, fine su to nijanse je li to nešto bolje ili lošije. Najveći mi je užitak zapravo kad smišljam što ću raditi – priča nam Matej.

Kreativni proces traje i po nekoliko mjeseci. Tada Matej šeće svojim hodnikom sa slušalicama na ušima. Nastoji verbalizirati i definirati ideju ili tek dio nje kako bi dobio jasnu sliku djela koje je zamislio.

-Uzmem večer i pet sati šećem, ne znam kako nemam rov u hodniku od šetanja amo-tamo – kaže nam uz smijeh i dodaje:

- Taj kreativni proces je jedno, a kad to smisliš, sve ostalo je čista bauštela! I zna biti naporno. Jer radno vrijeme je od kad se probudiš do kad ideš spavati. Često je u 3 ujutro meni vrijeme da šmirglam. Da, teško je, ali sve ovisi o tome koliko želiš raditi i koliko imaš volje.

Je li očekivao da će mu život ovako izgledati – pitamo ga.

-Ne. Ja sam mislio da ću svirati u bendu! Ali opet, dogodilo se nešto na trećoj godini studija, valjda taj period odrastanja kad sam shvatio da me zanima vizualno, da mi u glazbi nešto fali, posebno boja. Nisam mislio da će ovako izgledati taj život kipara, da će biti svih tih nekih stvari, nagrada, izlaganja. Ali puno sam razmišljao i puno sam radio, stalno radim – odgovorio nam je Matej.

Ljubav prema kiparstvu rodila se još dok je bio dječak. Uvijek je nešto gradio od LEGO kockica kad bi došao iz škole, priča nam, pa do luka i strijele i logora od letvi za boravka na moru. Brat koji je također akademski kipar bio mu je možda najveći utjecaj da se opredijeli za isto zanimanje.

Važna je samodisciplina

Matej je trenutno u procesu da dobije status slobodnog umjetnika, a uz to volio bi se zaposliti u obližnjoj željezariji kako bi mu taj posao malo skrenuo pozornost od rada u ateljeu.

Budući da nema šefa nad sobom koji bi ga svakodnevno tjerao na rad i kojem bi bio odgovoran, kaže da je u njegovom poslu upravo ta disciplina i samokontrola najvažnija, a svima nam je same sebe najteže na nešto natjerati.

- To je istina, ali ne bojim se da bih potpao pod utjecaj neke zabave umjesto da radim. Kad bih u kući imao igrice ili televizor da nešto gledam neku seriju ili cijeli „fun sistem” ne bih to ni taknuo! Jer uvijek mi je bilo draže raditi i stvarati ono što će drugi gledati nego gledati što je netko drugi izmislio. Zašto ne bih ja? To je nešto što me, uz egzistenciju, stalno tjera na rad-priča nam Matej.

Umjetnici nisu neradnici!

Budući da nema stalne prihode njegov posao zna biti često stresan i anksiozan, no na kraju kaže da se u financijskom smislu sve ipak nekako posloži, a najviše ga smetaju predrasude da su umjetnici neradnici.

-Teško je ljudima koji nisu iz struke razumjeti kakav je to način života, smatraju nas i neradnicima. Meni je to uvreda! Nitko ne radi kao kipar! Od kad se probudiš do kad ideš spavati. Konstantno si u nečemu što te i fizički umara. Obitelj, veza, tzv. „normalne stvari” naravno da bi to htio, ali ovaj period iziskuje moju apsolutnu posvećenost poslu – kaže mladi kipar.

Ideje za radove crpi iz života, iz spontanih i univerzalnih situacija, psihofizičkih stanja ljudi. Upravo takve teme donio je u novom ciklusu radova „Razgovori pod suncem”.

-Puno sam promatrao stvari oko sebe, kroz druženja. Nekad smislim ideju pa joj treba samo estetsko rješenje, a nekad mi forma legne i uvijek od nekud dođe što bi to trebalo bit. Tako sam se krenuo sam igrati s upotrebnim predmetima, a ostale su i dalje prisutne zaglađene mase – rekao nam je.

Za skulpturu nazvanu „Nakon nedjeljnog ručka” dobio je drugu nagradu „Ivan Kožarić”, a ni pozitivne reakcije publike ne izostaju.

-Dobre su reakcije, ljudi se nasmiju. Bio sam opušten i poigrao sam se s nazivima, ljudima je to bilo simpatično. Vizualno su jasne stvari i pristupačne su. Ne želim raditi zavrzlame i rebuse koncepta. Rad se mora moći objasnit u dvije rečenice i vizualno biti jasan, ali opet ne reći sve jer sve te stvari imaju i svoju interpretaciju, pa mi je bitno ostaviti tu otvoreno polje – kaže Matej koji za novi ciklus svojih radova priprema nešto ipak posve drugačije:

-Igram se s gužvom, prezasićenjem kroz brojnost i kroz zvuk. 20-ak komada ću spojiti u jednu instalaciju, bit će neonske boje koje bi svijetlile u mraku i imat će zvuk i sve će biti povezano s cijevima u prostorima.

„Posao mi ostavlja slobodu da se igram”

Taj rad u procesu je nastajanja i namjerava ga izložiti u Galeriji Galženica krajem ove godine. Trenutno radi masku kravice za performans naše sugrađanke, također svestrane umjetnice Ane Katulić. Ana i Matej upoznali su se upravo u Galženici gdje je započela njihova suradnja. Ana ga je pozvala da izlaže u sklopu njezinog festivala „Oglede” na kojem se predstavio svojim „Spomenikom odrastanju”.

-Postavio sam u prostor savijenu ljuljačku. Ona je pojam djetinjstva, a savila se do poda jer se ne možeš više ljuljati od tereta koje je donijelo odrastanje. To je bilo moje razmišljanje o djetinjstvu. Kod nekih ljudi koji rade u uredima, u grču to je još izraženije, meni ipak moj posao ostavlja slobodu, igru, pa i prostora da se u toj igri zaprljam – rekao nam je Matej.

Iza njega su do sada tri nagrade za koje kaže da su mu vjetar u leđa i motivacija za stvaranje novih djela. Osim nagrada motiviraju ga i riječi njegovih uzora, majstora kipara i mentora koji su mu pomagali kroz školovanje i kako kaže, izgradili ga i pripremili za ovakav način života pun neizvjesnosti, a opet uzbudljiv i ispunjujući.

- U svojim radovima želim zadržati optimizam i lakoću, pa i u teškim vremenima. Kao i svaki umjetnik želim izbaciti nešto iz sebe, tako da svi radovi u pozadini imaju letargije, koliko god su oni simpatični, imaju svoju pozadinu i težu nutrinu – kaže Matej i dodaje:

-Planovi su napraviti izložbe, nadati se da će se rješenje pokazati samo od sebe jer nema smisla, u ovakvom načinu života kojem ne znaš što donosi sutra, ne zadržati nekakav pozitivan stav. Baka i deda su bili šnajderi i uvijek su govorili: „A sinek svaki mjesec nekaj dojde”. Tko radi ne boji se gladi, stvari će uvijek doći. I mislim da je to stvarno istina – zaključio je mladi velikogorički kipar.

(FOTO 6,11,12 : Matija Smuk)

(Proizvedeno u suradnji sa Zagrebačkom županijom)